Pčelar iz Alepa

Pčelar iz Alepa nastao je kao rezultat volontiranja autorice Christy Lefteri u izbjegličkom kampu u Grčkoj. Iako je roman djelo mašte, tematika i likovi bazirani su na stvarnim ljudima i događajima.

Glavni junak i pripovjedač romana je Nuri, pčelar iz Alepa koji sa suprugom Afrom i sinom živi običan život u prelijepom sirijskom gradu. Život im se drastično mijenja kada ratni vihor pohara njihovu zemlju, i u strahu za goli život Nuri odluči napustiti Siriju. Nuri i Afra kreću na iznimno opasno putovanje u Europu, a moraju se suočiti i s bolnim gubitkom sina kojega je usmrtila bomba u vlastitome dvorištu. Smrt djeteta stvara dubok jaz između partnera, a Afrina sljepoća nastala prilikom eksplozije iste bombe još više otežava ionako dramatično putovanje. Na svome putu susreću ostale izbjeglice koji se svakodnevno suočavaju s pitanjima identiteta i pripadnosti, te snalaženja u novom svijetu gdje se ne osjećaju dobrodošlima: „Gdje je sad bio naš dom? I što je uopće dom? U mojim mislima dom je postao fotografija nagrižena plamenom vatre, raj koji nikad neće biti dosegnut.“

Izrazito dirljiv roman otvara nam oči i postavlja novu perspektivu prema ljudima koji traže spas od ratnih strahota. Dirljivo, snažno i suosjećajno napisan roman oda je čovječnosti i snazi ljudskog duha. 

Dezorijentalna

Dezorijentalna je roman prvijenac Negar Djavadi, spisateljice rođene u Iranu koja od 11. godine živi u Francuskoj, stoga je za pretpostaviti da su mnogi dijelovi romana istiniti, nastali kao rezultat vlastitog životnog iskustva. Roman daje presjek triju generacija jedne obitelji i presjek iranske povijesti rušeći česte predrasude Zapada o toj zemlji iznimno bogate povijesti i kulture. Pripovjedačica je Kimia Sadr, djevojka odrasla uz dvije sestre i oca i majku u Iranu, koji su zbog svojih političkih stavova morali pobjeći u Francusku. Prilagodba na novi kontinent, zemlju i ljude nije bio nimalo lagan: „Brbljavo i društveno dijete kakvo sam bila postalo je odrasla Parižanka s licem koje se zatvara čim iziđe iz stana. Postala sa, kao zacijelo svi oni koji su napustili zemlju, druga. Biće koje se prevelo u druge kulturne kodove. Prvo zato da preživim, a zatim da prevladam puko preživljavanje i krenem kovati budućnost. A kako je uvriježeno mišljenje da se u prijevodu nešto izgubi, nije čudo da smo zaboravili, barem jednim dijelom, što smo bili, ne bismo li napravili mjesta onome što smo postali.“

Pričajući, često s dozom cinizma, o svojoj obitelji, odrastanju i snalaženju u novome okruženju, autorica otvara „tabu“ teme poput homoseksualizma i umjetne oplodnje. Roman je u Europi dobio brojne nagrade, a svatko tko ga pročita naučit će zaista puno i uživati u pričama dostojnih suvremene Šeherezade. 

Tihi kaos

Dobitnik najprestižnije talijanske književne nagrade roman Tihi kaos autora Sandra Veronesija priča je o Pietru koji se mora suočiti s velikom tragedijom u svome životu i naučiti živjeti s tugom.

Televizijski producent Pietro Paladini na godišnjem odmoru nakon surfanja sa svojim bratom po Tirenskom moru začuje pozive u pomoć dviju osoba koje se utapaju. Bez previše razmišljanja, Pietro i njegov brat Carlo skaču u more kako bi na obalu izvukli dvije utopljenice. Dok traje dramatično spašavanje života tih žena, pa i borba za dah Pietra i Carla nitko nije svjestan da istovremeno Pietrova zaručnica umire. Laura je umrla iznenada u njihovoj vikendici i Pietro ostaje sam s njihovom desetogodišnjom kćeri Claudijom.

Suočen s potpuno novom životnom situacijom, Pietro se na vrlo neobičan način nosi sa svime – odluči dane provoditi ispred Claudijine škole dok je ona na nastavi. „Tihi kaos, pomislim: onaj što su ga jučer poslijepodne na izlasku iz škole osjećali svi roditelji i koji u svakome trenutku vlada u duši sve djece svijeta. Samo što ga ja sada prepoznajem u sebi, zbog tog zastoja koji me i dalje spašava od patnje koju mi svi pripisuju, a još je uvijek nema. Da, tihi kaos, to je ono što osjećam u sebi. Tihi kaos.“

Ispred škole Pietro rješava poslovne i obiteljske obveze, ali do kada može tako živjeti? Na koji se način suočiti s gubitkom, kako čovjek reagira na tragediju i koji je „ispravan“, odnosno prihvatljiv način tugovanja? Pročitajte ovaj roman i saznajte odgovore!   

Njegova jedina supruga

Ganska spisateljica i docentica rodne i međunarodne politike na Sveučilištu u Bristolu, Peace Adzo Medie, piše kratke priče i znanstvene knjige, a romanom Njegova jedina supruga predstavila se svjetskoj publici. U romanu pratimo glavnu junakinju, mladu Afi koju majka uvjeri da se uda za čovjeka kojega zapravo i ne poznaje kako bi ih izbavila iz teške financijske situacije u kojoj su se našle nakon smrti Afina oca. Da udovolji majci i ostatku obitelji, Afi pristaje udati se za iznimno bogatog poslovnog čovjeka Elija koji čak nije imao vremena doći na vlastito vjenčanje. Iako svi znaju da Eli već godinama održava vezu s drugom ženom, nagovaraju Afi na taj brak polažući nade u nju i uspjeh da odvoji Elija od te druge žene.

Afi se odjednom nađe u svijetu luksuza o kakvome nikada nije mogla sanjati, ali hoće li to biti za nju dovoljno ili će htjeti doživjeti pravu ljubav? „Stajala sam ispred srebrnih vrata dugo nakon što su se zatvorila. Moji su strahovi potisnuli uzbuđenje kao i na dan mojeg vjenčanja. Stvarno sam željela da mi obitelj Ganyo kaže što se točno događa umjesto da sve drže za sebe, a meni informacije daju na kapaljku. Znala sam da se majka ne bi složila, no smatrala sam da su mi prije odlaska iz Hoa trebali reći da neću živjeti pod istim krovom sa svojim suprugom. (…) Umjesto toga, strpali su me u ovaj toranj i dali mi džeparac kao da sam školarka. Što sam trebala? Samo sjediti u toj zgradi i čekati?“

Njegova jedina supruga roman je koji je odabrala i Reese Witherspoon za svoj knjižni klub i koji su nahvalili brojni svjetski časopisi. Štivo kojim ćete dobiti uvid u život Gane za koji sigurno ne znate i spoznati hrabrost jedne žene koja živi u svijetu muškaraca ne želeći se podrediti pravilima tradicionalnog društva.

Doručak

Roman Doručak mladog autora Dinka Mihovilovića na relativno malo stranica donosi maksimum emocija i garantirano će se čitatelju uvući pod kožu.

Mia je glavna junakinja romana, udana liječnica, majka troje djece koja je odrasla u domu za nezbrinutu djecu. Sada Mia vodi normalan obiteljski život odgajajući svoje troje djece i pokušavajući smanjiti jaz koji nastaje između starijeg sina Damjana i blizanaca. Blizanci su već rođenjem povezani i njihov odnos je prirodno snažan, ali su uvijek usmjereni protiv starijeg brata. Mia, kao i svaka majka, želi da se taj odnos popravi, ali shvaća i da Damjan pokazuje znakove prikrivene agresije: „Gledam Damjana, proučavam svaku crtu njegova lica dok spava, tanke vlati guste kose, duge trepavice, blago otvorena usta i zamišljam kako bi njegov život izgledao da je sam kao što sam ja bila, da odrasta, među drugom siročadi, bez majke u čijim rukama može spavati nakon što se umori puzeći za psom po dvorištu. Dijete moj, sine moj, tepam mu u sebi dok mu noge vise jer prerasta moje usko krilo. Da umjesto ruku imam krila, sklopila bih ih nad njim.“ Kako bi zaštitila svoga sina Mia je spremna na sve…

Autor zadivljujućom lakoćom ulazi u rakurs ženske junakinje i majke progovarajući o obiteljskoj drami i mnogočemu neizrecivom. Pročitajte Doručak koji ćete još dugo pamtiti i o njemu pričati.

Planine pjevaju

Nguyen Phan Que Mai nagrađivana je vijetnamska autorica, a njezin debitantski roman, ujedno i prvo djelo napisano na engleskome jeziku, Planine pjevaju međunarodni je bestseler. Roman je to koji kao glavnog junaka ima Vijetnam – državu koja je kroz svoju povijest doživjela brojne ratove i nepravde. Djevojčica Guava i njezina baka pokušavaju pobjeći od američkih bomba i tražeći sigurno utočište baka Guavi prepričava svoj život: „Te i mnogo narednih noći, da mi obriše suze s lica, baka mi je otvarala vrata svojega djetinjstva. Njezine bi me priče obujmile i odvele na vrh brda Nghe An, gdje sam mogla napuniti pluća mirisom rižinih polja, očima upijati rijeku Lam i postati zelena točka na planinskom lancu Troung Son. Kroz njezine sam priče okusila slast bobica sim na jeziku, osjetila kako mi se skakavci meškolje u rukama i spavala u mreži za ležanje pod nebom satkanim od svjetlucavih zvijezda.“

Ispisan prekrasnim, liričnim stilom ovaj roman otvara prozor u bogati vijetnamski svijet, o kojem vrlo malo znamo. Čitajući roman naučit ćete zaista puno, ne samo o povijesti već i o važnosti dobrote, nade i hrabrosti čak i u najmračnijim trenucima čovječanstva. Ovo je roman o kojem će se, sigurno, još dugo pričati… Uživajte!

Otok nestalih stabala

Elif Shafak nagrađivana je britansko-turska spisateljica i najčitanija autorica u Turskoj. Njezin najnoviji roman Otok nestalih stabala priča nam povijesnu priču o Cipru, otoku podijeljenom između turske i grčke strane i priču o zabranjenoj ljubavi koja se bori protiv okoline.

Defne i Kostas mladi je zaljubljeni par; ona je Turkinja, on Grk, oboje Cipar nazivaju svojim domom, a njihova je ljubav zabranjena. Jedino mjesto gdje se mogu neometano sastajati konoba je „Sretna smokva“, nazvana po stablu smokve koje raste usred konobe. Ta smokva svjedoči njihovoj ljubavi, građanskom ratu, mnogim sretnim, ali i tužnim trenutcima. „Ne zaljubiš se usred građanskog rata, kad si sa svih strana okružen pokoljem i mržnjom. Pobjegneš najbrže što tvoje noge mogu nositi tvoje strahove, razmišljajući samo o tome kako da ostaneš živ. Posuđenim krilima vineš se u nebo i odletiš u daljinu. (…) Ljubav je hrabra izjava nade. Ne prigrliš nadu kad oko tebe vladaju smrt i razaranje. Ne odjeneš najljepšu haljinu i ne staviš cvijet u kosu kad si okružen ruševinama i krhotinama. Ne daš svoje srce kad bi srca trebala ostati zatvorena, pogotovo onima koji nisu tvoje vjere, tvog jezika, tvoje krvi.“

Desetljećima kasnije, 16-ogodišnja Ada, rođena u Londonu, počinje se raspisivati o zemlji svojih predaka. Nikada nije posjetila Cipar, a jedina veza s tim otokom stablo je smokve koje joj raste u dvorištu. Ista ta smokva također ima značajnu ulogu u romanu, čak i kao pripovjedačica iz čijih priča slušamo mnogo o važnosti flore i faune i možemo naučiti zaista puno novih stvari. Otok nestalih stabala svakako je predivan, liričan roman koji otvara brojna društvena pitanja postavljajući ih na Cipar o kojem nemamo često prilike čitati. Roman je ovo koji ćete preporučiti svojim prijateljima, a možda ga nekome i pokloniti.   

Zločin rođenjem

Trevor Noah poznato je lice tv ekrana i komičar koji je od 2015. voditelj kultne satirično-informativne emisije The Daily Show. Prije nego je postao poznat diljem svijeta imao je djetinjstvo obilježeno aparthejdom u Južnoafričkoj Republici o čemu govori u knjizi Zločin rođenjem.

Trevor se rodio 1984. u Johanesburgu kao dijete bijelog Švicarca i majke crnačkog xhosa porijekla u doba kad je ondje miješanje rasa bilo zakonom zabranjeno, zbog čega se kao dijete i mladić teško uklapao u johanesburške rasom definirane zajednice. „Devet mjeseci nakon tog pristanka, 20. veljače 1984., moja je majka stigla u bolnicu u Hillbrowu na zakazani carski rez. Obitelj ju je odbacila, oplodio ju je muškarac s kojim ne smije biti viđena u javnosti, bila je sama. Doktori su je odveli u rodilište, rastvorili joj trbuh, posegnuli unutra i izvukli polubijelo, polucrno dijete koje je prekršilo sijaset zakona, statuta i propisa – počinio sam zločin rođenjem.“ Pričajući o svom odrastanju, školovanju, prijateljima, prvim ljubavima i obitelji Trevor nas vodi duboku u povijest aparthejda pričajući o njemu na toliko jednostavan način da će svaki čitatelj dobiti odličnu pouku iz povijesti. Unatoč teškom razdoblju njegova odrastanja, knjiga obiluje humorom, jer ipak je Trevor vrsni komičar. Čitanjem ove autobiografije svakako ćete obogatiti svoj život i steći nove uvide o ljudima oko sebe. 

I djeca njihova za njima

Francuski književnik Nicolas Mathieu svojim drugim romanom I djeca njihova za njima osvojio je najprestižniju francusku književnu nagradu Goncourt, a svatko tko pročita ovo djelo razumjet će i zašto. Roman je priča o odrastanju i sazrijevanju u malenome francuskom mjestašcu Heillange ispričana glasom glavnog junaka Anthonyja. Pratimo njega i društvo u razmaku od 1992. do Svjetskog prvenstva 1998. i pobjede Francuske nad Hrvatskom.

Heillange je neka druga Francuska od one koju mi poznajemo i o kojoj gledamo i čitamo. To je zaboravljena dolina na istoku, napuštene tvornice i visoke peći, mutno jezera i žega ljetnih dana. Mladi odrastaju na ulici prepunoj droge, alkohola, seksa, besposlice i mutne budućnosti. „Po njegovu mišljenju, čovjek je u životu mogao izabrati. Mogao je biti poput njegova oca, žaliti se i zamjerati šefovima, neprestano moljakati i zbrajati nepravde. Ili pak, poput njega, pokazati smjelost, poduzetnički duh i uzeti sudbinu u svoje ruke. Darovitost je bila nagrađena, sam je to poprilično briljantno pokazao. Bujajući tako na marginama društva, prihvaćao je njegove najraširenije ideje.“ Četiri ljeta opisana u ovome romanu sjajno i briljantno daju sliku o ljudima uhvaćenim u zaleđe globalizacije, o obiteljima sleđenima između nostalgije i propadanja, o pojedincima razapetim između pristojnosti i bijesa. Životnost i senzualnost, empatija i pripovjedna snaga ovog romana ostavit će vas bez daha. Uživajte!  

Čovjek koji je tješio Nagasaki

Biografska knjiga autora Paula Glynna Čovjek koji je tješio Nagasaki dirljiva je priča o liječniku koji je preživio pad atomske bombe i nesebično davao cijeloga sebe da pomogne drugima.

Takashi Nagai bio je liječnik i profesor radiologije na Sveučilištu Nagasaki koji je umro šest godina nakon što je atomska bomba usmrtila njegovu suprugu i spalila njihov dom. „Nagai je zastao, nesposoban nastaviti hod, kada mu je u potpunosti doprlo do svijesti da je izgubio sve što je držao vrijednim – svoje knjige, rezultate svojih istraživanja, svoj dom, katedralu koju je volio, svoje najbolje prijatelje. Ali iznad svega svoju sestricu Midori, koju je neizmjerno ljubio i na koju se uvijek mogao u potpunosti osloniti. (…) Koljena su mu klecala i pao je na leđa u pepeo svoga doma, ostavši ondje ležati u nesvijesti satima.“ Nedugo nakon smrti, Nagai je čak proglašen nacionalnim herojem jer je njegov doprinos društvu zaista bio velik: bio je jedan od pionira radijacije i svojom je doktorskom dizertacijom dao veliki doprinos razvoju te grane medicine u Japanu, gradio je škole, knjižnice i domove za djecu koja su ostala bez roditelja, neumorno je pisao i bio uvijek na raspolaganju ljudima iz raznih dijelova svijeta kad im je trebao razgovor i utjeha. Uz sve navedeno bio je i kršćanin, te se borio za opstanak kršćanske vjere u Japanu i gradnju katedrale u čijoj je neposrednoj blizini eksplodirala bomba. 

Čovjek koji je tješio Nagasaki nadahnjujuće je ostvarenje koje nas ipak uči da postoje ljudi koji su u trenutcima najvećih osobnih gubitaka, patnje i boli spremni nesebično sebe davati i duhovno snažiti ljude.