Oni koje nitko ne posjećuje

Treći, kod nas, prevedeni roman slavne francuske spisateljice Valerie Perrin, Oni koje nitko ne posjećuje predivna je, topla obiteljska priča s autentičnom i zanimljivom junakinjom. Justine je mlada njegovateljica u domu za starije koja i sama živi s bakom i djedom, nakon što su joj roditelji tragično stradali u prometnoj nesreći. Sama za sebe kaže da je oduvijek stvorena za „treću dob“, kao da je drugu u potpunosti preskočila. „Nedjelja je dan za posjete. Ali ne svima. Morala sam popiti pet kava kako bih se mogla što bolje posvetiti onima koje nitko ne posjećuje. Nedjelja je dan kada treba biti osobito pažljiv. Dan pun tuge. Doduše, ovdje bi čovjek lako mogao pomisliti da je svaki dan nedjelja, ali nije tako. To je poput biološkog sata. Svake nedjelja starci jednostavni znaju da je nedjelja.“

Jedna od štićenica doma je i Helene, starica na pragu stote, nekada krojačica. Njih se dvije povezuju na vrlo intimnoj razini, te Helene priča svoju životnu priču, a Justine je upisuje u plavu bilježnicu. Na kraju njihove priče otkrit će se brojne tajne i složiti mozaici njihovih života. 

Miris starih krušaka

Ewald Arenz jedan je od najuspješnijih suvremenih njemačkih književnika s milijunskim nakladama svojih romana. Roman Miris starih krušaka prvi je njegov roman preveden na hrvatski jezik, a donosi priču o dvama ženskim likovima koje život i sudbina sasvim slučajno povežu.

Sally je buntovna tinejdžerica pobjegla iz klinike za liječenje od anoreksije. U tome bijegu slučajno nailazi na Lissino seosko imanje, te se njih dvije upoznaju. Dvije žene od prvog susreta osjećaju neobičnu povezanost, iako u njihovom odnosu ima i prepirka i neslaganja. Ipak, Sally u Lissi pronalazi utjehu i razumijevanje koje joj nitko od starijih ljudi inače ne pruža: „Sva mjesta koja je poznavala pokušavala su je na neki način okovati. Roditeljski dom. Škola. Klinika. Uđeš unutra i odjednom iz zidova, podova i stropova počnu rasti užad, lanci, konopci i mreže pa je sve teže hodati tim zgradama, i odjednom se više ne možeš maknuti od kuće, iz škole, kuća prijatelja, i općenito se više ne možeš kretati.“ Stoga ne čudi da na velikom seoskom imanju pronalazi prijeko potrebnu slobodno i razumijevanje. Sponama koje vežu njihov odnos i prijateljstvo, ove će dvije protagonistice ostati povezane cijeloga života. 

Babići

Nakon poduže spisateljske pauze, Hrvoje Šalković krajem 2024. objavljuje roman Babići koji krije obiteljsku priču o dvojici braće. Glavni junak i pripovjedač je Ivan Babić, jedan od dvojice braće, kojega na početku romana zatječemo u Amsterdamu. Životne i poslovne okolnosti Ivana vode iz Amsterdama preko Bangkoka nazad u Zagreb, gdje se otkiva priča o Babićima i tragediji koja je zatekla njihovu obitelj. Smještajući radnju u različite dijelove svijeta i Hrvatske, Šalković kroz obiteljsku priču, neminovno nudi i priču o hrvatskoj realnosti, te bez previše uljepšavanja opisuje pojedine situacije: „… ali Hrvati su stvorili kompliciran sustav životnih i poslovnih prepreka da bi kroz njega mogli lakše i brže prolaziti, da bi mogli unedogled spajati blagdane s vikendima, trošiti bolovanja i godišnje odmore od lani, da bi unedogled pronalazili čovjeka koji ima čovjeka koji ima čovjeka koji može srediti stvari.“

Zabavan i zanimljiv roman Babići pročitat ćete u jedno poslijepodne, ali teme koje otvara ostat će znatno duže u mislima.

Pseći park

Sofi Oksanene jedna je od najnagrađivanijih skandinavskih autorica, a djela su joj prevedena na više od 40 jezika.

Roman Pseći park radnjom se odvija dijelom u Finskoj, dijelom u Ukrajini, a glavna junakinja je Olenka, Ukrajinka koja od 2016. godine živi u Helsinkiju. Roman započinje kada Olenka u psećem parku susreće ženu Dariju s kojom je vežu mnoga događanja iz prošlosti, pa čak i uništavanje života jedna drugoj. Jedino Darija zna čime se Olenka bavila, odakle je došla i od koga se skriva. Ipak, u jednome su trenutku povezane istom sudbinom – gledaju vlastitu djecu kako odgajaju drugi ljudi, jer su obje bile uključene u unosan biznis pomaganja bogatim Europljanima da postanu roditelji. Sada shvaćaju da su obje samo darivateljice jajnih stanica i da je strah da će ih novi roditelji njihove djece prepoznati uzaludan: „Shvatila sam kako je strah da će me netko od njih prepoznati bio moja taština, zaostatak prijašnje mene koja sam bila toliko sigurna u svoju nezamjenjivost. Trebala sam to znati. Obitelj me ne bi prepoznala ni da i dalje redovito posjećujem frizera, ni da je koža mojih torbi jednako kvalitetna kao prije. Ljudi poput nas bili su nevidljivi. Sjećanje na naša lica otopilo se poput snijega jer se našeg postojanja nijedan klijent nije želio sjećati.“

Pseći park, koji je objavljen je u pravom trenutku za razumijevanje Ukrajine, otkriva uvijek težak odnos između Zapada i Istoka. Korupcija, industrija umjetne oplodnje i maternice za iznajmljivanje, pitanja su koja su invazijom na Ukrajinu ponovno eksplodirala pred društvom koje okreće glavu. 

Kukum

Kanadski književnik Michel Jean potomak je naroda Innu iz Mashteuiatsha u Qubecu i jedan od najvažnijih autohtonih kebečkih pisaca. Roman Kukum dobitnik je brojnih domaćih i inozemnih nagrada te svakako priča koju morate pročitati i sačuvati duboko u srcu.

Kukum je priča o autorovoj prabaki Almande Simeon koja se zaljubivši u mladića iz naroda Innu provela život s njima na prekrasnom jezeru i rijeci, okružena šumom i netaknutom prirodom. Roman donosi priču o njihovu životu, običajima i preživljavanju u teškim kanadskim zimama. Unatoč življenju u teškim uvjetima, ljudi su se uvijek držali zajedno te je njihovu zajednicu krasilo razumijevanje, nesebična pomoć i razumijevanje. Sve se promijenilo kada se u njihov život počela petljati politika i industrijalizacija, te su od života u rezervatu na kraju ostali bez svoje zemlje gotovo u potpunosti. Sječa šuma i uništavanje prirodnih bogatstva bolno prikazuju bolest suvremenog čovjeka.

„Moja djeca rođena su u šumi. Moja unučad odrasla je u rezervatu. Prva su se školovala na teritoriju, a druga u internatu. Kad su se odande vratila, djeca su se izražavala na francuskome. Bjelački svećenici zabranjivali su im govoriti innu-aimun čak kažnjavali one koji to čine. Srušen je još jedan most između naraštaja. Mislili su da će ih, oduzevši im jezik, pretvoriti u bijelce. Ali Innu koji govori francuski j dalje ostaje Innu. S jednom ranom više.“ 

Pačinko

Hvaljen roman američke spisateljice Min Jin Lee Pačinko doživio je i svoju ekranizaciju u vidu serije te je popularan diljem svijeta. Kada ga pročitate – bit će Vam jasno i zašto.

Pačinko je obiteljska saga o korejskim iseljenicima u Japanu koji u novoj državi nikada neće biti prihvaćeni kao domaći, iako je već treća generacija rođena u Japanu. Pričajući povijest korejske obitelji preko glavne junakinje Sunje autorica piše i o teškom položaju žena sredinom 20. stoljeća: „Sunja, dušo, ženin život beskonačan je rad i patnja. Patnja pa još patnje. Znaš, bolje se pripremiti za to. Postaješ žena i to trebaš znati. Muškarac za kojeg se udaš posve će odrediti kvalitetu tvog života. Dobar muškarac znači pristojan život, a loš muškarac proklet život – ali bez obzira na sve, uvijek očekuj patnju i samo marljivo radi. O siromašnoj ženi neće brinuti nitko osim nje same.“ Sunja se, kao vrlo mlada djevojka, zaljubi u bogatog mešetara Koh Hansua s kojim i zatrudni. Kada sazna da je Hansu već oženjen u Japanu, Sunja pada u depresiju jer zna da će njezina trudnoća i njezino dijete obilježiti čitave generacije obitelji. Stoga pristaje udati se za boležljivog pastora s kojim odlazi u Osaku. Njezin odlazak iz rodne Koreje pokrenuo je niz događaja koji će odjekivati desetljećima i utjecati na sudbine sljedećih naraštaja.

U zanosan obiteljski narativ upletene su potresne sudbine brojnih likova, njihove ljubavi i gubici, ambicije i razočaranja, njihove pobjede i porazi. Min Jin Lee sigurnom nas rukom vodi, kako zagušljivim uličnim tržnicama i siromašnim korejskim getima, tako i  blještavim pačinko-salonima, u kojima zveckaju fliperi i novac, i moćnim kriminalnim yakuza podzemljem, ispisujući raskošnu dramu o identitetskim i moralnim postavkama dvaju naroda na vjetrometini burnog dvadesetog stoljeća.

Druga polovica Auguste Hope

Prvijenac autorice Joanne Glen Druga polovica Auguste Hope ljekovita je doza snažnih emocija i obiteljska saga koja priča o tuzi, gubitku, izbjeglištvu i traumi građanskog rata. Glavna junakinja romana je Augusta koja odrasta u malenom engleskom mjestu sa svojim roditeljima i sestrom blizankom Julijom. „Moj prvi izlazak (iz majke) bio je uznemirujući. Pogrešno sam se okrenula i omotala si pupčanu vrpcu oko vrata, dok je Julia u svijet spokojno iskliznula nedugo prije ponoći 31. srpnja. Ja sam stigla tek nekoliko minuta kasnije, a tada je već bio kolovoz pa smo bile blizanke s različitim datumima rođenja. Moja sestra, rođena u srpnju dobila je ima Julia, a ja, rođena u kolovozu bit ću Augusta.“

Augusta je uvijek bila pomalo „čudna“ – obožavala je riječi i učila napamet cijele rječnike, kroz školovanje ispravljala svoje profesore i uvijek žudila za nečim većim i drugačijim od ponude malenoga mjesta u kojem odrasta. Julia je bila suprotnost – sretna i zadovoljna sa srednjoškolskom ljubavi s kojim sanja o osnivanju obitelji u rodnome mjestu. Međutim, kada nezamisliva tragedija preokrene život cijele obitelji naglavačke, Augusta će biti prisiljena uroniti u nepoznato i otkriti gdje joj je dom, ali i srce.

Druga polovica Auguste Hope dirljiv je roman koji se našao i u užem izboru za najbolji debitantski roman.

O ženama i soli

Američka književnica Gabriela Garcia dobitnica je nekoliko nagrada i stipendije, a O ženama i soli njezin je prvijenac. Roman je oda ženama u različitim životnim okruženjima sa zajedničkom poveznicom – odnos majka i kćeri.

Roman prati žene obitelji izbjegle s Kube u Ameriku te kroz kaleidoskopsku priču svih likova portretira živote iznimnih žena. Carmen je rođena na Kubi te su traume imigrantskog života u Miamiju ostavile na njoj neizbrisiv trag. Njezina kći Jeanette bori se s ovisnošću o drogama i u pokušajima izlaska iz zle prošlosti i traume, odluči istražiti obiteljsku povijest. U jednom je trenutku njezino istraživanje dovodi na Kubi gdje se sprijateljuje i po prvi puta upoznaje sestričnu Maydelis i baku Dolores. „Znači, moja majka mrzi svoju majku. Bilo je trenutaka kad sam mislila da mrzim svoju majku, zato razumijem, iako se pitam je li ih zaista razdvojila samo politika. Odrasla sam u Miamiju, da, i gledala kako se obiteljski ručkovi pretvaraju u sveopću svađu samo zato što je netko spomenuo Kubu, ali ne zanimaju me obiteljske prepirke baš kao ni moju sestričnu Maydelis, koja je moja vršnjakinja. Odrasle smo na suprotnim obalama, ali podjednako preplavljene politikom, tako da smo sve proživljavale kroz kontekst države udaljene mnogo kilometara. Razumijem njezinu malaksalost. I ja sam umorna.“

O ženama i soli isprepleteni su portreti žena koje se bore, vole, gube i pronalaze sebe. Predivna ljudska i ženka priča očarat će vas odmah na početku i do kraja vas neće nimalo razočarati.

Voda za mrtve

Predivan roman Voda za mrtve autora Sinana Antoona 2017. godine nagrađen je Arapskom književnom nagradom i svatko tko ga pročita shvatit će i zašto.  Glavni junak je mladić Jawad, najmlađi sin šijitske bagdadske obitelji. Njegov otac cijeloga života obavlja posao pranja pokojnika prema muslimanskim vjerskim običajima te očekuje da njegov sin naslijedi tu tradiciju. Jawad pak sanja postati kiparom i završava Akademiju likovnih umjetnosti. Međutim, kada njegov otac naglo premine Jawad ostaje sam s majkom o kojoj treba skrbiti i financijski brinuti, i prisiljen je posvetiti se zanimanju svoga oca, ali duboko u svome srcu i dalje se usudi sanjati i ne odustati od svojih ambicija.

Voda za mrtve osim priče o Jawadu i njegovu ocu, oda je Iraku i priča o ratnoj tuzi i nepravdi. Istovremeno je to roman o životu i smrti koja postaje sastavni dio života: „Živi umiru ili odlaze na putovanje, a mrtvi se uvijek vraćaju. Nekoć sam vjerovao da su život i smrt dva različita svijeta, odijeljena jasnim granicama. Sad znam da su blisko povezani. Oblikuju jedan drugoga. Jedan pije iz čaše onog drugog.“ 

Zoli

Irski književnik Colum McCann autor je sedam romana i triju zbirka kratkih priča, a djela su mu prevedena na više od 40 jezika. Ukoliko se odlučite pročitati bilo koje njegovo djelo sigurno nećete požaliti, dapače, htjet ćete još.

Roman Zoli priča je o romskoj pjesnikinji koju je autor utemeljio na istinitoj priči. Zoli Novotna mlada je žena odrasla u putujućoj romskoj tradiciji. Kada njezina obitelj strada od Hlinkinih gardista tada šestogodišnja djevojčica ostaje sama sa svojim djedom. Djed je unuku naučio čitati i pisati, što je bila rijetkost u njihovoj zajednici, pa je djevojčica to morala skrivati od ostalih članova. Zoli s vremenom počinje pisati vlastite pjesme te joj slava raste i postaje poznata van krugova romske zajednice, ali kada je vladajući komunisti iskoriste za vlastite ciljeve biva izopćena i izbačena, te kreće sama na put prema zapadnoj Europi.

McCann je kroz roman dao izvrstan opis romske zajednice na koju, često, gledamo s krivog stajališta, a to potvrđuju i ove rečenice iz romana: „Nemojte nas pokušati mijenjati. Mi smo potpuni. Građani koji nastanjuju vlastiti prostor.“ Zoli je roman koji tjera na razmišljanje i možda promijeni vaš pogled na svijet.