Znam kako ću

Kristina Kuzmič, Hrvatica s američkom adresom, u svojoj drugoj knjizi Znam kako ću donosi potpuno iskrenu osobnu ispovijed pišući o svome depresivnom sinu Luki. Bez imalo uljepšavanja, autorica iznosi životnu borbu za dijete i svakodnevne strahove majke u pokušajima da sina izvuče iz pakla depresije i anksioznosti, iz ponora suicidalnih poriva, alkohola i droge koji su mu uništavali život. Kroz svoje tinejdžersko doba Luka je počeo pokazivati prve natruhe mentalnih problema, te je majka, misleći da mu pomaže, napravila mnoge krive korake, ali o tome se nimalo ne libi pisati i govoriti potpuno iskreno pokušavajući pomoći svima koji će se pronaći u sličnoj situaciji. „Ljuta sam. Nisam ljuta na Luku ni na liječnike ni na psihoterapeute. Možda sam ljuta na depresiju. Možda sam ljuta na sebe jer ne znam sve što ne znam. Možda sam ljuta jer svaki put kad me tko zove s nepoznatog broja, paničarim da se nešto dogodilo mom sinu. Možda sam ljuta jer ne znam kako živjeti život u kojem se stalno brinem o tome bi li se moje dijete moglo ubiti. Možda sam ljuta na neizvjesnost. Kada postaje lakše? Kada počinje imati smisla?“

Knjigu Znam kako ću trebao bi pročitati svaki roditelj, bez obzira ima li njegovo dijete ikakve probleme ili ne, jer pruža brojne korisne savjete o roditeljstvu, odgoju i ponašanju prema djeci. Čak ako kažemo da bi knjigu trebalo pročitati jednom godišnje, ne bismo puno pogriješili.

Bejrut na Seni

Francuskom autoru Sabylu Ghoussoubu Bejrut na Seni treći je roman, a za njega je dobio nekoliko književnih nagrada. Knjiga je u potpunosti autobiografski prikaz života njegove obitelji koja se iz Libanona preselila u Pariz, te je kroz razgovore s majkom i ocem autor sastavio roman. Pišući o povijesnim, društvenim i političkim zbivanjima u dvjema državama, Ghoussoubu stvara obiteljsku sagu te kod sebe samoga osvješćuje vlastiti odnos i stav prema svojoj izvornoj domovini, jer je uvijek rastrgan između toga je li Libanonac ili Francuz, iako ne može biti niti jedno ni drugo u potpunosti. „Nisam mogao vjerovati da mi se otac, koji je odrastao u Libanonu, šezdeset godina kasnije nalazi u ovom pariškom podrumu, smještenome na trećem katu ispod zemlje u tornju, tražeći u svojim kutijama, među svojim pjesmama i svojim mladenačkim člancima, vlastite platne liste kako bi završio svoj život u ovoj zemlji koja nije bila njegova. Ovaj sam život smatrao nepravednim. Nepravednim jer ga je iščupao iz njegova zemlje, ali i zato što nije u svim knjižnicama, što nije postao nezaobilazni redatelj i pjesnik, što mu je rat ukrao dječje snove.“

Oluja koju smo stvorili

Oluja koju smo stvorili autorice Vanesse Chan povijesno je obiteljska drama smještena u Maleziju prije i tokom Drugog svjetskog rata, kada je ona bila britanska kolonija, a tokom rata pod japanskom okupacijom. Priča u romanu ispričana je kroz likove obitelji Alcantare, majku Cecily i njezino troje malodobne djece. Sina Abela zarobili su japanski vojnici, starija kći Jujube radi u čajani gdje svakodnevno poslužuje pijane japanske vojnike, a najmlađu Jasmin sakrivaju u podrumu kuću kako je se ne bi dočepali japanski vojnici. Njihova majka, osim što je u stalnom strahu za djecu, svjesna je i vlastite odgovornosti te nosi ogroman teret svojih odluka od prije deset godina kada je htjela biti nešto više od samo kućanice i supruge. Tada je upoznala japanskog generala Fujiwaru koji ju je uvukao u špijunažu. Sada pokušava spasiti svoju obitelj ne pitajući za cijenu i uvjete.

Ovaj roman baziran na stvarnim povijesnim činjenicama stvara sliku o kraju svijeta koji je čitatelju manje poznat. Bolna, brutalna i na trenutke teška za čitanje, Oluja koju smo stvorili priča je o moći, žarkoj želji i nedosanjanim snovima koji svakako vrijedi pročitati.

Oni koje nitko ne posjećuje

Treći, kod nas, prevedeni roman slavne francuske spisateljice Valerie Perrin, Oni koje nitko ne posjećuje predivna je, topla obiteljska priča s autentičnom i zanimljivom junakinjom. Justine je mlada njegovateljica u domu za starije koja i sama živi s bakom i djedom, nakon što su joj roditelji tragično stradali u prometnoj nesreći. Sama za sebe kaže da je oduvijek stvorena za „treću dob“, kao da je drugu u potpunosti preskočila. „Nedjelja je dan za posjete. Ali ne svima. Morala sam popiti pet kava kako bih se mogla što bolje posvetiti onima koje nitko ne posjećuje. Nedjelja je dan kada treba biti osobito pažljiv. Dan pun tuge. Doduše, ovdje bi čovjek lako mogao pomisliti da je svaki dan nedjelja, ali nije tako. To je poput biološkog sata. Svake nedjelja starci jednostavni znaju da je nedjelja.“

Jedna od štićenica doma je i Helene, starica na pragu stote, nekada krojačica. Njih se dvije povezuju na vrlo intimnoj razini, te Helene priča svoju životnu priču, a Justine je upisuje u plavu bilježnicu. Na kraju njihove priče otkrit će se brojne tajne i složiti mozaici njihovih života. 

Miris starih krušaka

Ewald Arenz jedan je od najuspješnijih suvremenih njemačkih književnika s milijunskim nakladama svojih romana. Roman Miris starih krušaka prvi je njegov roman preveden na hrvatski jezik, a donosi priču o dvama ženskim likovima koje život i sudbina sasvim slučajno povežu.

Sally je buntovna tinejdžerica pobjegla iz klinike za liječenje od anoreksije. U tome bijegu slučajno nailazi na Lissino seosko imanje, te se njih dvije upoznaju. Dvije žene od prvog susreta osjećaju neobičnu povezanost, iako u njihovom odnosu ima i prepirka i neslaganja. Ipak, Sally u Lissi pronalazi utjehu i razumijevanje koje joj nitko od starijih ljudi inače ne pruža: „Sva mjesta koja je poznavala pokušavala su je na neki način okovati. Roditeljski dom. Škola. Klinika. Uđeš unutra i odjednom iz zidova, podova i stropova počnu rasti užad, lanci, konopci i mreže pa je sve teže hodati tim zgradama, i odjednom se više ne možeš maknuti od kuće, iz škole, kuća prijatelja, i općenito se više ne možeš kretati.“ Stoga ne čudi da na velikom seoskom imanju pronalazi prijeko potrebnu slobodno i razumijevanje. Sponama koje vežu njihov odnos i prijateljstvo, ove će dvije protagonistice ostati povezane cijeloga života. 

Žene

Kristin Hannah svojim je knjigama osvojila čitatelje diljem svijeta, a neke su i ekranizirane, stoga ne sumnjamo da i roman Žene čeka ista sudbina. Radnja romana smještena je u godine Vijetnamskog rata, a glavna je junakinja mlada Frankie koja odluči otići na ratište kao medicinska sestra ne znajući da je najteži dio ratnih strahota čeka tek po povratku kući, te da ratište i ranjenici i nisu najgore što rat nosi sa sobom.

Ratište piše svoja pravila ponašanja, života i međusobnih odnosa, ali povratak u stvarnost nakon toga ono je što potpuno zastrašuje. „U ratu nema pobjede. Barem ne u ovome. Postojali su samo bol, smrt, razaranje; dobri ljudi vraćali su se kući ili nepovratno slomljeni ili u crnim vrećama, bombe su padale na civile, a cijela jedna generacija djeca ostala je siročad bez roditelja.“ Nerazumijevanje okoline, nemogućnost adekvatnog liječenja pa i nepriznavanje okoline o sudjelovanju žena u ratu dio je onoga s čime se Frankie i njezine kolegice moraju suočiti.

Žene je roman koje akcentuira položaj žena u ratnim strahotama i uzdiže junaštvo, te odaje počast hrabrim medicinskim sestrama u Vijetnamskom ratu.

Badem

Sjevernokorejska književnica Won-pyung Sohn autorica je ovog neobičnog romana s još neobičnijim glavnim junakom koji će u vama izazvati suosjećanje i posebnu vrstu dragosti. Badem je priča o dječaku Yuanjaeu koji boluje od aleksitimije, nesposobnosti prepoznavanja i izražavanja osjećaja, do koje dolazi zbog smanjene amigdale. Kroz svoje odrastanje i školovanje, glavni se junak susreće s potpunim izostankom emocija, pa pokušava naučiti kada se treba nasmiješiti, naljutiti ili strahovati. Kada mu stradaju baka i majka, dječak ostaje prepušten sam sebi i borbi s vršnjačkim nasiljem i svim izazovima odrastanja i tinejdžerstva. Može li ljubav probuditi u njemu ipak neke emocije, te kako pravo prijateljstvo mijenja čovjeka teme su koje otvara ovaj roman kojega preporučamo i odraslima, ali posebice mladim čitateljima.

„Da budem precizniji, povezao sam se s mirisom starih knjiga. Prvi put kad sam osjetio njihov miris, imao sam dojam da ih već poznajem. Kad bi se god ukazala prilika, otvorio bih knjigu i onjušio je, a baka bi mi zvocala, pitajući me kakva mi korist od njušenja pljesnivih knjiga. Knjige su me vodile na mjesta koja inače ne bih posjetio. U njima su bile ispovijedi ljudi koje ne bih nikad sreo i životi koje nikad ne bih upoznao. U tim su se svescima krili osjećaji koje nisam mogao osjećati i događaji koje nikad nisam iskusio. A sam po sebi bile su drugačije od televizijskih emisija ili filmova.“ 

Kad smo bili mlađi

Kada roman devetnaestogodišnjeg autora postane svjetska književna senzacija, o njemu ne treba puno pisati, ali svakako vam želimo skrenuti pažnju na njega. Oliver Lovrenski mladi je norveški autor, hrvatskih korijena, a u romanu Kad smo bili mlađi piše o strahotama drogiranja, uličnog života, tučama, ali i povezanosti s prijateljima, otuđenosti i samoći.

Kroz vrlo kratke pasuse, ne koristeći velika i mala slove, niti točke na kraju rečenica, Lovrenski stvara svojevrstan roman svijesti koji otkriva mračne strane ovisnosti, nasilja i kriminala. Ivor, Marco, Jonas i Arjan najbolji su prijatelji, svi šesnaestogodišnjaci koji na ulicama Osla preživljavaju, iako su trebali doživljavati svoje prve ljubavi, zabavljati se i izlaziti s vršnjacima. „kažu burazi? niste vi nikakva braća, niste čak ni obitelj, ali ako nismo obitelj zašto zovemo jedan drugog kad god nemamo koga drugog zvat, zašto smo tu jedan za drugog kad nikog drugog nema, jer ako nismo obitelj, kaži ti meni zašto samo jedni s drugima možemo pričat o stvarima koje nitko drugi nije vidio ni čuo, znaš – sve ono što obitelj nikad ne bi trebala“

Potresan, iskren i, nadasve, emotivan roman osvijestit će mnoga pitanja kod čitatelja i dugo ostati u sjećanju, jer kao svojevrsna moderna inačica Mi djece s kolodvora Zoo progovara o temama o kojima se s mladima mora razgovarati. „kad večer prijeđe u noć i tulum završi i nema više fejstajma i svi odu spavat osim mene jer ne mogu zaspat i trip me prolazi, tad se sjetim da sam skroz sam“  

Babići

Nakon poduže spisateljske pauze, Hrvoje Šalković krajem 2024. objavljuje roman Babići koji krije obiteljsku priču o dvojici braće. Glavni junak i pripovjedač je Ivan Babić, jedan od dvojice braće, kojega na početku romana zatječemo u Amsterdamu. Životne i poslovne okolnosti Ivana vode iz Amsterdama preko Bangkoka nazad u Zagreb, gdje se otkiva priča o Babićima i tragediji koja je zatekla njihovu obitelj. Smještajući radnju u različite dijelove svijeta i Hrvatske, Šalković kroz obiteljsku priču, neminovno nudi i priču o hrvatskoj realnosti, te bez previše uljepšavanja opisuje pojedine situacije: „… ali Hrvati su stvorili kompliciran sustav životnih i poslovnih prepreka da bi kroz njega mogli lakše i brže prolaziti, da bi mogli unedogled spajati blagdane s vikendima, trošiti bolovanja i godišnje odmore od lani, da bi unedogled pronalazili čovjeka koji ima čovjeka koji ima čovjeka koji može srediti stvari.“

Zabavan i zanimljiv roman Babići pročitat ćete u jedno poslijepodne, ali teme koje otvara ostat će znatno duže u mislima.

Djevojčica

Francuska spisateljica Camille Laurens autorica je dvadesetak djela prevedenih na trideset jezika te dobitnica brojnih nagrada i priznanja. Njezin najnoviji roman Djevojčica veliko je feminističko ostvarenje koje uznemirujuće vjerodostojno priča o jednakosti muškaraca i žena.

Glavna junakinja romana, Laurence od malih se nogu pita je li bolje i lakše biti dječak i odrastati kao muško. „Riječ ‘djevojčica’ nema za tebe nikakvog smisla, ništa više nego riječ ‘dječak’, koja se povremeno javlja u majčinim razgovorima. Malo-pomalo dokučit ćeš, preko drugih riječi, njezin početni značaj. Shvatit ćeš da se ne radi samo, kako bi se možda dalo naslutiti iz obavijesnog tona rečenice, o neutralnoj opservaciji, tvrdnji, nego također i prije svega o vezi sa svijetom, o podrazumijevajućoj sudbini, ako se tako može reći. ‘Djevojčica je’ ponajprije znači ‘Nije dječak’. No prvo moraš svladati druge riječi.“ Kroz roman pratimo Laurencino odrastanje i život koji je suočava s teškim nedaćama i borbama, ali ona je ustrajna u borbi za ravnopravnost i što bolji svijet za svoju kćer.

Poput Annine Ernaux, Elene Ferrante i Bernardine Evaristo, Camille Laurens napisala je briljantna i važan roman o ženskoj povijesti koji će čitatelja potresti, osvijestiti i ohrabriti.