Voda za mrtve

Predivan roman Voda za mrtve autora Sinana Antoona 2017. godine nagrađen je Arapskom književnom nagradom i svatko tko ga pročita shvatit će i zašto.  Glavni junak je mladić Jawad, najmlađi sin šijitske bagdadske obitelji. Njegov otac cijeloga života obavlja posao pranja pokojnika prema muslimanskim vjerskim običajima te očekuje da njegov sin naslijedi tu tradiciju. Jawad pak sanja postati kiparom i završava Akademiju likovnih umjetnosti. Međutim, kada njegov otac naglo premine Jawad ostaje sam s majkom o kojoj treba skrbiti i financijski brinuti, i prisiljen je posvetiti se zanimanju svoga oca, ali duboko u svome srcu i dalje se usudi sanjati i ne odustati od svojih ambicija.

Voda za mrtve osim priče o Jawadu i njegovu ocu, oda je Iraku i priča o ratnoj tuzi i nepravdi. Istovremeno je to roman o životu i smrti koja postaje sastavni dio života: „Živi umiru ili odlaze na putovanje, a mrtvi se uvijek vraćaju. Nekoć sam vjerovao da su život i smrt dva različita svijeta, odijeljena jasnim granicama. Sad znam da su blisko povezani. Oblikuju jedan drugoga. Jedan pije iz čaše onog drugog.“ 

Zoli

Irski književnik Colum McCann autor je sedam romana i triju zbirka kratkih priča, a djela su mu prevedena na više od 40 jezika. Ukoliko se odlučite pročitati bilo koje njegovo djelo sigurno nećete požaliti, dapače, htjet ćete još.

Roman Zoli priča je o romskoj pjesnikinji koju je autor utemeljio na istinitoj priči. Zoli Novotna mlada je žena odrasla u putujućoj romskoj tradiciji. Kada njezina obitelj strada od Hlinkinih gardista tada šestogodišnja djevojčica ostaje sama sa svojim djedom. Djed je unuku naučio čitati i pisati, što je bila rijetkost u njihovoj zajednici, pa je djevojčica to morala skrivati od ostalih članova. Zoli s vremenom počinje pisati vlastite pjesme te joj slava raste i postaje poznata van krugova romske zajednice, ali kada je vladajući komunisti iskoriste za vlastite ciljeve biva izopćena i izbačena, te kreće sama na put prema zapadnoj Europi.

McCann je kroz roman dao izvrstan opis romske zajednice na koju, često, gledamo s krivog stajališta, a to potvrđuju i ove rečenice iz romana: „Nemojte nas pokušati mijenjati. Mi smo potpuni. Građani koji nastanjuju vlastiti prostor.“ Zoli je roman koji tjera na razmišljanje i možda promijeni vaš pogled na svijet.

Zelena svjetla

Autobiografska knjiga hollywoodskog glumca i oskarovca Matthewa McConaugheyja Zelena svjetla inspirativna je i poučna priča o životu, snovima, odlukama i upornosti. Cijeli svoj život Matthew je na razne papiriće i dnevnike zapisivao natuknice i vlastite misli, da bi ih, u toku pandemijske godine odlučio ukoričiti i izdati knjigu. Pišući o svome odrastanju, obitelji, filmskim ulogama, porazima i pobjedama uči nas pravim vrijednostima u životu, kako biti uporan te ne odustati od vlastitih ideala, kako biti pravedan, kako ublažiti stres, kako se zabaviti, kako manje nanositi bol drugima, kako biti dobar čovjek i kako pronaći smisao u životu. Nadahnjujućim opisima ova autobiografija zauzima visoko mjesto unutar tog žanra i daleko je od glamura i sjaja Hollywooda.

„Ako smo kompetentni u našim vrijednostima i pridajemo veću vrijednost kompetentnosti, stvaramo vrednije društvo te povećavamo i povrat našeg ulaganja, a to smo mi sami. To me dovodi do drugog razloga zašto sam napisao ovu knjigu. Nadam se da će vam biti korisna i od pomoći ako vam je pomoć potrebna, da će vas nečemu naučiti, nadahnuti vas, nasmijati vas, podsjetiti vas, pomoći vam da zaboravite te vas opremiti ponekim životnim alatom kako biste mogli bolje nastaviti dalje vjerniji sebi. A ja? U umijeću življenja ne dobivam sam petice, ali stalo mi je, i uvijek ću radije imati posla s iskusnom trojkom nego neukom peticom.“   

Dvije sestre

Roman Dvije sestre američke spisateljice Jennifer Weiner obiteljska je priča koja prati sestre Jo i Bethie Kaufman od njihova odrastanja 50-ih godina prošlog stoljeća do današnjice. Djevojčice odrastaju u Detroitu s majkom i ocem u savršenoj kući srednje klase iz predgrađa, a uloge članova obitelji jasno su podijeljene. Jo je muškobanjasta djevojčica, načitana buntovnica čija je strast svijet učiniti boljim. Bethie je njezina suprotnost: majčin ponos, ženstvena, lijepa i poslušna buduća zvijezda koja uživa u svojoj omiljenosti te sanja o tradicionalnom životu. Kako su odrastale karte su se promiješale i njihovi životi daleko su od dječjih snova: „Ona i sestra su odrasle. Jo je uvijek bila za Bethie čvrsta točka i zaštitnica, a sada su se kretale u različitim smjerovima, udaljavajući se jedna od druge. Kao da je Jo kupila kartu za izlet na koji Bethie nije mogla ići; kao da je već na putu u zemlju u kojoj Bethie nikada neće postati građanka, gdje će zauvijek govoriti jezikom s čujnim akcentom.“ Iako se često nisu slagale u mišljenjima, znale su da je ona druga uvijek tu i da si čuvaju leđa.

Osim što je ovaj roman predivna obiteljska saga ujedno je priča o feminizmu i jakim ženskim likovima koji se cijeli život bore za prava žena. Stvarajući roman sa isključivo ženskim pripovjedačicama autorica je apostrofirala borbu žena kroz desetljeća, koja je, nažalost, i danas često potrebna.

Hotel Wartburg

Zoran Žmirić svojim najnovijim romanom Hotel Watrburg ponovno oduševljava čitatelje i s razlogom se svrstava u najčitanije hrvatske autore.

Hotel Watrburg priča je o automobilu koji je obilježio život jedne obitelji kao i priča o obitelji koja je imala crveni Wartburg karavan. Otac, majka i dvoje djece čine sasvim normalnu i uobičajenu obitelj koja unutar svoja četiri zida skriva svoje probleme i tajne. Odrastajući, naš pripovjedač prikazuje odnos sa svojim ocem koji je često bio više vlasnik Wartburga nego roditelj. „’Probajte shvatiti’, prekinem ga blago. ‘To je prvi i jedini auto koji je imao. U njemu nas je vozio doktoru, na izlete, u Trst, na godišnje odmore, kad se sestra rodila dovezao ju je kući u njemu. U tom je autu cijeli jedan život. Ne samo njegov, već cijele naše obitelji.’“

Istovremeno ovaj je roman i priča o nekim prošlim vremenima u kojima će se mnogi prepoznati, pa i žaliti za prošlošću. Svatko tko je odrastao u prošlom stoljeću pronaći će dio sebe u Hotelu Watrburgu i poistovjetiti se s junacima romana.

Svježa voda za cvijeće

Divno, emotivno, pamtljivo i dirljivo samo su neki od epiteta kojima možemo opisati drugi roman francuske spisateljice Valerie Perrin Svježa voda za cvijeće. Čitajući ovaj roman uživat ćete u svakoj stranici i svakoj rečenici.

Glavna junakinja je Violette, čuvarica groblja u malome mjestu u Burgundiji. S mnogo ljubavi i posvećenosti brine i skrbi o groblju pa čak i vodi evidenciju o svakome sprovodu (koliko je bilo prisutnih, kakvi su bili vijenci i poruke na njima, te bilježi i govore bližnjih o pokojniku). Na njezina vrata jednoga dana svraća detektiv Julien koji želi urnu svoje majke položiti na grob, njemu, potpunog neznanca. Violette i Julien zajedno otkrivaju životnu i ljubavnu priču njegove majke, dok istovremeno otkrivamo i detalje o Violettinoj prošlosti i boli koju ona nosi u svome srcu.

Svježa voda za svijeće iako govori o smrti kao sastavnom dijelu života, je zapravo oda životu i malim stvarima koje život čine vrijednim življenja. Pisan poetičnim jezikom roman na početku svakoga poglavlja donosi kratku sentencu o životu, postojanju i umiranju.

„Postoji nešto jače od smrti, a to je spomen na one kojih nema u sjećanju živih.“

Shuggie Bain

Škotsko-američki pisac Douglas Stuart ponajviše je poznat po romanu „Shuggie Bain“. Odrastao je u siromašnoj i disfunkcionalnoj obitelji, što je najveća tema njegova pisanja. Svoj debitantski roman Shuggie Bain autor je pisao 10 godina i odbilo ga je više od 30 nakladničkih kuća, da bi po objavljivanju, bio nagrađen nagradom Booker i još nizom američkih i engleskih nagrada. Preveden je na čak 40-ak svjetskih jezika.

Naslovni junak ovog tužnog i dirljivog romana dječak je koji odrasta u disfunkcionalnoj obitelji u Škotskoj, s majkom alkoholičarkom i starijom polusestrom i polubratom. Kada ih napusti Shuggijev otac, te se braća odsele dječak ostaje sam s majkom o kojoj svakodnevno brine. Njezin alkoholizam uništio je cijelu obitelj, ali dječak se i dalje svojski trudi usmjeriti majku na pravi put i nikada je ne napustiti. „Nije mu bila od bogzna kakve pomoći s domaćom zadaćom iz matematike, a bilo je i dana kad bi prije umro od gladi nego dobio topli obrok, ali Shuggie ju je sad gledao i shvatio da na tom području briljira. Svaki se dan našminkala i napravila frizuru, iskobeljala iz groba i visoko uzdigla glavu. Kad god bi upala u alkoholnu kaljužu, sljedeći bi dan ustala, odjenula najbolji kaput i suočila se sa svijetom. Kad joj je trbuh bio prazan, a djeca gladna, napravila je frizuru da uvjeri svijet u suprotno.“ Dok se svakodnevno brine o majci, Shuggie pokušava shvatiti i sebe i svoje potrebe, a društvo u školi i susjedstvo nije mu ni od kakve pomoći, dapače dječak uvijek nailazi na osude zbog toga što je drugačiji.

Shuggie Bain nezaboravan je i potresan roman o ljubavi, nasilju, siromaštvu, ali i o nastojanju da se u svijetu koji nije naklonjen drugačijem i nježnom postojanju pronađe vlastito mjesto. I koliko god nas boljelo i rastužilo dok ga čitamo, iz njega ćemo izaći ne samo lakši, veći i bolji.  

Apeirogon

Irski književnik Colum McCann svojim najnovijim romanom Apeirogon svakoga će čitatelja izuti iz cipela. Mudar i kompleksan roman mnogi su kritičari nazvali pravim remek-djelom.

U središtu radnje su dvojica muškaraca: Rami i Bassam koji žive jedan blizu drugoga, ali u potpuno različitim svjetovima. Rami je Izraelac, a Bassam Palestinac. Nažalost, imaju jednu zajedničku točku: smrt djeteta. Ramijeva kći Smadar kao trinaestogodišnjakinja je poginula zbog bombaša samoubojice, dok je Bassamova desetogodišnja kći Abir poginula od strane izraelske granične policije i gumenog metka. U svojoj tuzi i boli ova se dva oca sprijateljuju i povezuju na ljudskoj razini boreći se za isti cilj: ukidanje Okupacije: „On je još uvijek sve vraćao na Okupaciju. To je bio zajednički neprijatelj. Onaj koji uništava obje strane. Ne mrzi Židove, rekao je, ne mrzi Izrael. Ono što mrzi je biti okupiran, poniženje koje to nosi, gušenje, svakodnevnu degradaciju i unižavanje. Nema sigurnosti dok se tome ne stane kraj.“

Apeirogon je definiran kao oblik s beskonačno mnogo brojivih strana, a za ovaj roman možemo reći da je oblik s beskonačno mnogo brojivih stranica. Pametan, kompleksan i intenzivan roman svakako vrijedi pročitati i u njemu istinski uživati.

Zabranjena bilježnica

Rođena Rimljanka Alba de Cespedes unuka je prvoga predsjednika Kubanske republike, a do svoje smrti objavila je dvadesetak knjiga. Roman Zabranjena bilježnica objavljen je 1952. godine kao njezin treći i najpopularniji roman. Napisan u dnevničkoj formi, roman je intimna ispovijest Valerije; supruge, majke i službenice koja živi u Rimu urednim i skromnim građanskim životom. „Nikad nisam mislila da je sve što mi se događa u danu vrijedno bilježenja. Vlastiti mi se život uvijek činio beznačajnim, bez velikih događaja, osim što sam se udala i rodila djecu. Međutim, otkad sam pukim slučajem počela voditi dnevnik, kao da sam otkrila da riječ ili ton mogu biti jednako važni, ako ne i važniji, od zbivanja koje smo naviknuli smatrati značajnima. Naučiti čitati svakodnevne sitnice možda znači doista razumjeti najskrovitije značenje života. Ne znam je li to nešto dobro, bojim se da nije.“

Kada svoje misli i osjećaje počne zapisivati u malu crnu bilježnicu, Valerija ne sluti kako će to postati dnevnik rasapa njezinih iluzija koje je gajila o braku, djeci i krhkom komforu građanskoga života. Zabranjena bilježnica roman je o ženi koja pokušava pronaći vlastiti identitet između uloge majke i supruge. Potresna i iskrena ispovijed Valerije značajno je svjedočanstvo koje svakako treba pročitati.

U zemlji drugih

Leila Slimani romanom U zemlji drugih dokazuje zašto je danas najvažnija francuska spisateljica. Ovaj roman prvi je dio planirane trilogije o odrastanju i životu u Maroku, o obitelji koja nije ni arapska ni francuska.

Glavna junakinja romana je Mathilde koja se u tijeku Drugog svjetskog rata zaljubi u Marokanca Aminea i zbog ljubavi se odluči preseliti iz Francuske preko mora u Maroko. No u toj dalekoj, za nju egzotičnoj zemlji, ništa nije onako kako je sanjala i očekivala. Nema zabava ni raskošnih haljina, nema Božića ni europskih običaja. Upravo suprotno – Mathilde postaje majka dvoje djece, živi na farmi sa suprugom poljoprivrednikom i pokušava se snaći u novome svijetu koji je, kao strankinju i potencijalnog neprijatelja, teško prihvaća. „Pokušala joj je objasniti što znači živjeti u svijetu u kojem ne pripada, u kojem vladaju nepravedna i odvratna pravila, u kojem muškarci nikad ne polažu račune, u kojem nemaš prava plakati zbog grube riječi. Zajecala je prisjećajući se dugih dana i neizmjerne samoće, nostalgije koju je osjećala za domom i djetinjstvom. Nije prije mogla ni pretpostaviti što to znači razdvojenost i život u drugoj zemlji.“

U zemlji drugih iznimno je bogat i veličanstven obiteljski portret koji nas uvodi u Mathildein svijet i život, te s nestrpljenjem čekamo ostale dijelove Slimanijine trilogije.