Pseći park

Sofi Oksanene jedna je od najnagrađivanijih skandinavskih autorica, a djela su joj prevedena na više od 40 jezika.

Roman Pseći park radnjom se odvija dijelom u Finskoj, dijelom u Ukrajini, a glavna junakinja je Olenka, Ukrajinka koja od 2016. godine živi u Helsinkiju. Roman započinje kada Olenka u psećem parku susreće ženu Dariju s kojom je vežu mnoga događanja iz prošlosti, pa čak i uništavanje života jedna drugoj. Jedino Darija zna čime se Olenka bavila, odakle je došla i od koga se skriva. Ipak, u jednome su trenutku povezane istom sudbinom – gledaju vlastitu djecu kako odgajaju drugi ljudi, jer su obje bile uključene u unosan biznis pomaganja bogatim Europljanima da postanu roditelji. Sada shvaćaju da su obje samo darivateljice jajnih stanica i da je strah da će ih novi roditelji njihove djece prepoznati uzaludan: „Shvatila sam kako je strah da će me netko od njih prepoznati bio moja taština, zaostatak prijašnje mene koja sam bila toliko sigurna u svoju nezamjenjivost. Trebala sam to znati. Obitelj me ne bi prepoznala ni da i dalje redovito posjećujem frizera, ni da je koža mojih torbi jednako kvalitetna kao prije. Ljudi poput nas bili su nevidljivi. Sjećanje na naša lica otopilo se poput snijega jer se našeg postojanja nijedan klijent nije želio sjećati.“

Pseći park, koji je objavljen je u pravom trenutku za razumijevanje Ukrajine, otkriva uvijek težak odnos između Zapada i Istoka. Korupcija, industrija umjetne oplodnje i maternice za iznajmljivanje, pitanja su koja su invazijom na Ukrajinu ponovno eksplodirala pred društvom koje okreće glavu. 

Maresi

Finska spisateljica Maria Turtschaninoff autorica je pomalo fantastičnog romana Maresi čiji je podnaslov Kronike iz crvenog samostana. Djevojka Maresi jedna je od stanovnica Crvenog samostana koji se nalazi usred oceana i potpuno je izoliran od ostatka svijeta. Na otoku žive isključivo žene i djevojke, te je muškarcima pristup zabranjen. „Mnogo je razloga zašto djevojčice dolaze ovamo u Samostan. Ponekad ih ovamo pošalju njihove siromašne obitelji iz obalnih zemalja zato što ih ne mogu hraniti. Ponekad obitelji znaju primijetiti da je kći oštroumna i radoznala, pa žele da dobije najbolje moguće obrazovanje koje žensko dijete može dobiti. Ponekad neka dođe ovamo zato što je bolesna ili sakata i sestre se mogu pobrinuti za nju.“ Nakon jednog traumatičnog iskustva, potaknuta od drugih sestara, Maresi odlučuje zapisati sve događaje koji su prethodili tome ružnom događaju.
Mračna, moćna i originalna knjiga, ističe se izbrušenim stilom kakav se rijetko susreće u ovom žanru. Atmosferična, snažna vizija koja upečatljivo dočarava svijet tako različit od našeg, a ipak tako uznemirujuće poznat. Autorica se koristi tradicionalnim elementima ženske magije da bi postigla dramatske učinke u ovom uzbudljivom feminističkom romanu o prijateljstvu, sestrinstvu i hrabrosti.

Pretvaranje

Nella Larsen američka je književnica i prva crnkinja koja je dobila Guggenheimovu potporu za kreativno pisanje. Za života je napisala samo dva romana, ali je njezin nevelik opus doživio odobravanje suvremenika. Do oživljavanja interesa za njezino pisanje došlo je krajem 20. stoljeća, kada su proučavanja pitanja rasnog i seksualnog identiteta ušla u fokus književnih znanstvenika. Njezini radovi predmetom su brojnih znanstvenih studija, a danas je hvaljena kao vrlo važna književnica američkog modernizma.
U romanu Pretvaranje pratimo priču o dvije prijateljice iz djetinjstva – mlade crnkinje svjetlije puti Clare i Irene koje se ponovno susreću nakon mnogo godina. Clare je sada udana za bijelca i živi pretvarajući se da je bjelkinja; Irene se deklarira kao crnkinja, a pretvara se da je bjelkinja samo po potrebi. „Čudno je to s pretvaranjem. Ne odobravamo ga, a istodobno ga toleriramo. Ono u nama pobuđuje prezir, a svejedno mu se divimo. Uzmičemo pred njim s nekom čudnom vrstom gađenja, ali ga štitimo.“ Životi dviju prijateljica isprepleću se u dirljivoj priči o rasizmu i realnosti života američkih crnaca srednje klase dvadesetih godina 20. stoljeća, a kako je pretvaranje uvijek i laž, unatoč međusobnoj sklonosti i dobrim namjerama, ta će igra (ili potreba) dovesti do tragičnog svršetka. Prema ovom romanu 2021. godine snimljen je film u produkciji Netflixa.

Violeta

Isabel Allende ponovno očarava čitatelje svojim najnovijim romanom Violeta. Pričajući priču o zanimljivom ženskom liku autorica priča i o najvećim povijesnim događajima 20. stoljeća. Kroz pisma u kojima se obraća voljenom Camilu, Violeta pripovijeda o ljubavima i patnjama, siromaštvu i bogatstvu, borbi za ženska prava, majčinstvu i egzilu, o strašnim gubicima i silnim radostima. Na temelju vlastitih iskustava i dokumentarne građe, Allende je izmaštala neustrašivu junakinju koja na krilima strasti, odlučnosti i humora svladava sve bure povijesti.

„Rodila sam se 1920., za pandemije španjolske groznice,a umrijet ću 2020. za pandemije koronavirusa. Pompozna li imena za tako zloćudna nametnika. Poživjela sam cijelo stoljeće i imam dobro pamćenje, a uz to i nekih sedamdesetak dnevnika i na tisuće pisama da posvjedočim o svom prolasku ovim svijetom. Pribivala sam mnogim događajima i nakupila iskustva, ali kako sam bila rastresena ili vrlo zauzeta nisam stekla bogzna kakvu mudrost. Ako je istina ono o reinkarnaciji, morat ću se vratiti da polučim sve propušteno. Zastrašujuća mogućnost.“

O ženama i soli

Američka književnica Gabriela Garcia dobitnica je nekoliko nagrada i stipendije, a O ženama i soli njezin je prvijenac. Roman je oda ženama u različitim životnim okruženjima sa zajedničkom poveznicom – odnos majka i kćeri.

Roman prati žene obitelji izbjegle s Kube u Ameriku te kroz kaleidoskopsku priču svih likova portretira živote iznimnih žena. Carmen je rođena na Kubi te su traume imigrantskog života u Miamiju ostavile na njoj neizbrisiv trag. Njezina kći Jeanette bori se s ovisnošću o drogama i u pokušajima izlaska iz zle prošlosti i traume, odluči istražiti obiteljsku povijest. U jednom je trenutku njezino istraživanje dovodi na Kubi gdje se sprijateljuje i po prvi puta upoznaje sestričnu Maydelis i baku Dolores. „Znači, moja majka mrzi svoju majku. Bilo je trenutaka kad sam mislila da mrzim svoju majku, zato razumijem, iako se pitam je li ih zaista razdvojila samo politika. Odrasla sam u Miamiju, da, i gledala kako se obiteljski ručkovi pretvaraju u sveopću svađu samo zato što je netko spomenuo Kubu, ali ne zanimaju me obiteljske prepirke baš kao ni moju sestričnu Maydelis, koja je moja vršnjakinja. Odrasle smo na suprotnim obalama, ali podjednako preplavljene politikom, tako da smo sve proživljavale kroz kontekst države udaljene mnogo kilometara. Razumijem njezinu malaksalost. I ja sam umorna.“

O ženama i soli isprepleteni su portreti žena koje se bore, vole, gube i pronalaze sebe. Predivna ljudska i ženka priča očarat će vas odmah na početku i do kraja vas neće nimalo razočarati.

Tko je Maud Dixon?

Roman američke autorice Alexandre Andrews Tko je Maud Dixon? inteligentno je, nepredvidivo i zabavno štivo koje će vas opustiti i zainteresirati. Glavna junakinja je Florence koja radi u izdavačkoj kući, a zapravo želi postati spisateljica. Kada joj se pruži prilika postati pomoćnica slavne spisateljice Maud Dixon, Florence objeručke prihvaća posao. Maud Dixon pseudonim je renomirane i iznimno slavne spisateljice čiji pravi identitet nitko ne zna. Prihvaćajući posao Florence se obvezala na potpunu tajnost i život u kući na osami. Za potrebe novog romana i istraživanja njih dvije otputuju u Maroko i pomalo romantično provode vrijeme do trenutka kada se Florence budi u bolnici nakon prometne nesreće. Ne sjeća se što se dogodilo, a Maud je nestala. Što se dogodilo i gdje je Maud – pitanja su koja se roje u njezinoj glavi, ali i ideja: ako Maud više nema, možda Florence naposljetku ipak može ostaviti trag kao spisateljica… „Kad bi pogledala u budućnost, vidjela bi se za prelijepim pisaćim stolom pokraj nekog prozora, kako piše novu izvrsnu knjigu. Nikada nije posve razabirala riječi na ekranu, no znala je da su genijalne i da će jednom za svagda dokazati da je ona uistinu iznimna. Svi će znati tko je Florence Darrow.“

Tko je Maud Dixon? priča o dvostrukom identitetu, uz satiričan obrat, silno je zabavna.

 

Zabranjena bilježnica

Rođena Rimljanka Alba de Cespedes unuka je prvoga predsjednika Kubanske republike, a do svoje smrti objavila je dvadesetak knjiga. Roman Zabranjena bilježnica objavljen je 1952. godine kao njezin treći i najpopularniji roman. Napisan u dnevničkoj formi, roman je intimna ispovijest Valerije; supruge, majke i službenice koja živi u Rimu urednim i skromnim građanskim životom. „Nikad nisam mislila da je sve što mi se događa u danu vrijedno bilježenja. Vlastiti mi se život uvijek činio beznačajnim, bez velikih događaja, osim što sam se udala i rodila djecu. Međutim, otkad sam pukim slučajem počela voditi dnevnik, kao da sam otkrila da riječ ili ton mogu biti jednako važni, ako ne i važniji, od zbivanja koje smo naviknuli smatrati značajnima. Naučiti čitati svakodnevne sitnice možda znači doista razumjeti najskrovitije značenje života. Ne znam je li to nešto dobro, bojim se da nije.“

Kada svoje misli i osjećaje počne zapisivati u malu crnu bilježnicu, Valerija ne sluti kako će to postati dnevnik rasapa njezinih iluzija koje je gajila o braku, djeci i krhkom komforu građanskoga života. Zabranjena bilježnica roman je o ženi koja pokušava pronaći vlastiti identitet između uloge majke i supruge. Potresna i iskrena ispovijed Valerije značajno je svjedočanstvo koje svakako treba pročitati.

Kuća za ptice

Ako tražite štivo koje će Vas očarati, zadiviti ljepotom i smiriti opisom ptica roman nizozemske autorice Eve Meijer Kuća za ptice pravi je odabir. Bazirajući priču na stvarnoj osobi, autorica je napisala romansiranu biografiju koja je dobila brojne nagrade i prevedena je na preko 20 svjetskih jezika.

Glavna protagonistica romana je violinistica Gwendolen koja se s 40 godina odlučila iz Londona preseliti na englesko ladanje i ostatak života posvetiti jedinoj istinskoj strasti: pticama.  Iako nije školovani ornitolog ptice proučava na osnovi suživota s njima jer je njezina kuća otvorena za sve male letače. Znanstvena zajednica ne prihvaća njezina postignuća, ali Gwendolen to ne sprječava da se bavi svojom strašću, te je u konačnici napisala dvije knjige koje su postale bestseleri. „U vrtu kuće za ptice i oko njega živjele su brojne sjenice, kosovi, vrapci i crvendaći. Bilo je i stalnih gostiju, među ostalima čavke, vrane, šojke, plavetne sjenice, čvorci, zebe i djetlići. Neke su se ptice vraćale svake godine, poput lastavica; druge bi svratile s vremena na vrijeme. Bilo je ptica stanarica koje su cijeli život provele u blizini, druge su dolazile jednu sezonu ili nekoliko godina.“

Život ove glazbenice i naturalistice zagonetka je i pedeset godina nakon njezine smrti, intrigirajući čitatelje odlukom da prkosi društvenim očekivanjima crpeći radost iz svojeg nesvakidašnjeg odnosa prema svijetu prirode.

 

Zahvalnosti

Zahvalnosti je roman francuske spisateljice Delphine de Vigan koja je svojim književnim radom stekla iznimno cijenjen status u cijeloj Europi. Njezino najnovije ostvarenje ponovno potvrđuje autoričinu kvalitetu, erudiciju i ljepotu pisanja.

U romanu pratimo Michku, nekadašnju lektoricu koja u starosti počinje gubiti i zaboravljati riječi, a do jučer su one bile njezin život. Kako više nije toliko samostalna odluči preseliti se u dom za starije, a dvije osobe koje ju redovito posjećuju su njezina susjeda Marie, mlada žena koju je Michka prigrlila dok je bila djevojčica, i Jerome, liječnik terapeut zadužen da prati njezino stanje i da s njom vježba. „Ja sam logoped. Radim s riječima i šutnjom. S neizrečenim. Radim sa sramom, s tajnama, s kajanjem. Radim s odsutnosti, s uspomenama koje su nestale i koje ponovno probudi neko ime, lik, miris. Radim s boli koja je prošla i boli koja traje. S povjeravanjima. I sa strahom od smrti. To mi je dio posla.“ Michka se bori s nekim stvarima iz prošlosti i to poglavlje želi zatvoriti prije smrti.

Iako obujmom vrlo kratak, Zahvalnosti je zapravo velik roman koji nas podsjeća na nužnost razgovaranja i izgovaranja zahvalnosti koju osjećamo prema drugima. Roman iznimne snage, potresan i životan čudesna je posveta starenju.  

Žena iz prodavaonice mješovite robe

Međunarodni bestseler „Žena iz prodavaonice mješovite robe“ autorice Sayake Murata osvojio je brojne nagrade, a nastao je na temelju vlastitog iskustva rada u prodavaonici same književnice. Glavna junakinja romana je Keiko Furukura, tridesetšestogodišnja tokijska prodavačica koja živi sama i nikada nije bila u romantičnoj vezi. Međutim, ona je u potpunosti zadovoljna svojim životom sve dok ne shvati da je ljudi zapravo smatraju čudnom, neuspješnom i na neki način propalim slučajem. „Još uvijek si u toj dobi na tom poslu u kojem ne možeš napredovati i nitko se sada neće htjeti oženiti starom curom kakva si ti. Ti si sada kao rabljena roba. Sve i da si djevica, prljava si. Ti si kao žena iz kamenog doba koja je prošla dob za rađanje i ne može se udati pa joj sada preostaje samo to da se mota po selu, nikome od koristi, puko breme. Ja sam muškarac, ja još uvijek mogu krenuti iz početka, ali za tebe, Furukura, nema nade.“ Keiko tada odluči ipak nešto promijeniti, a hoće li u tome i uspjeti doznajte na stranicama romana.

„Žena iz prodavaonice mješovite robe“ sjajan je prikaz jedne neobične psihe  svijeta skrivenog od pogleda. Iako urnebesno duhovit, čudnovat i pitko napisan, roman daje ironičan i oštar pogled na suvremenu radnu kulturu, konzervativno razmišljanje i rodne usluge te slavi tiho junaštvo žena koje prihvaćaju cijenu da budu svoje.