Djevojčica

Francuska spisateljica Camille Laurens autorica je dvadesetak djela prevedenih na trideset jezika te dobitnica brojnih nagrada i priznanja. Njezin najnoviji roman Djevojčica veliko je feminističko ostvarenje koje uznemirujuće vjerodostojno priča o jednakosti muškaraca i žena.

Glavna junakinja romana, Laurence od malih se nogu pita je li bolje i lakše biti dječak i odrastati kao muško. „Riječ ‘djevojčica’ nema za tebe nikakvog smisla, ništa više nego riječ ‘dječak’, koja se povremeno javlja u majčinim razgovorima. Malo-pomalo dokučit ćeš, preko drugih riječi, njezin početni značaj. Shvatit ćeš da se ne radi samo, kako bi se možda dalo naslutiti iz obavijesnog tona rečenice, o neutralnoj opservaciji, tvrdnji, nego također i prije svega o vezi sa svijetom, o podrazumijevajućoj sudbini, ako se tako može reći. ‘Djevojčica je’ ponajprije znači ‘Nije dječak’. No prvo moraš svladati druge riječi.“ Kroz roman pratimo Laurencino odrastanje i život koji je suočava s teškim nedaćama i borbama, ali ona je ustrajna u borbi za ravnopravnost i što bolji svijet za svoju kćer.

Poput Annine Ernaux, Elene Ferrante i Bernardine Evaristo, Camille Laurens napisala je briljantna i važan roman o ženskoj povijesti koji će čitatelja potresti, osvijestiti i ohrabriti.  

Nestrpljive

Rođena na krajnjem sjeveru Kameruna, Djaili Amadou Amal pripadnica je naroda Peul i muslimanka koja je već sa 17 godina stupila u brak i suočila se sa svim životnim problemima s kojima se susreću žene iste sudbine. Upravo je i to tema njezinog romana Nestrpljive za koji je nagrađena brojnim književnim priznanjima. Osvajanjem nagrade Goncourt, o kojoj odlučuju učenici srednjih škola, postala je jedna od najpopularnijih žena u Francuskoj i njezina borba za ravnopravnost spolova konačno je prepoznata.

Roman Nestrpljive opisuje sudbine triju žena koje spaja prisilni brak u koji ih roditelji natjeraju. Od žena se očekuju da budu podložne i, nadasve, strpljive. „Težak je ženin životni put, kćeri moja. Rijetki su bezbrižni trenuci. Nemamo mladost. U životu doživimo tek malo radosti. Sreću pronalazimo samo ondje gdje je same stvorimo. Sama ćeš morati pronaći način da si život učiniš podnošljivim. Čak štoviše: da si život učiniš prihvatljivim. Upravo to sam i ja radila svih ovih godina. Pogazila sam vlastite snove kako bih bolje prihvatila svoje dužnosti.“

Prisilni brak, bračno silovanje, sporazumi i poligamija teme su kojima autorica ruši tabue obznanjujući težak položaj žena u Sahelu i nudi potresno štivo o univerzalnoj problematici nasilja nad ženama. Roman koji svakako treba pročitati i dalje preporučiti!

Prognanice

U prekrasnom i potresnom romanu Prognanice autorica Christina Baker Kline stvara priču o nevjerojatnim sudbinama triju žena i nedaćama kroz koje zajedno prolaze dok se bore za iskupljenje i slobodu u novom društvu. Evangeline i Hazel zatvorenice su koje britanski pravni sustav za kaznu progoni „s onu stranu mora“, u zloglasnu Van Diemenovu zemlju. Njih se dvije upoznaju, i sklapaju neraskidivo prijateljstvo na brodu Medeja kojim 4 mjeseca putuju do konačnog odredišta. „Evangeline se prisjeti da je godinama u novinama viđala kratke priloge o nepopravljivima – muškarcima, vjerovala je – koje brodovima za prijevoz kažnjenika otpremaju u Australiju. Ubojice i druge devijantne jedinke koje su prognane na drugu stranu svijeta kako bi se Britansko otočje oslobodilo od najgorih kriminalaca.“ Treća junakinja romana je Aboridžinka Mathinna koja je, nakon britanskog progona domorodaca, ostala siroče i prisvojio ju je novi guverner Tasmanije. Sve žena povezuju slične priče, ali će im putovi otići u različitim smjerovima.

Povijesni roman britanske autorice zorno prikazuje vrijeme stvaranja današnje Australije i strahote koje su se u tome procesu događale i zataškavale. Prognanice su iznimna priča o trima ženama koja će nam dati uvid u dio povijesti i naučiti nas kako se odvažno suočiti sa svim nedaćama života.  

Pseći park

Sofi Oksanene jedna je od najnagrađivanijih skandinavskih autorica, a djela su joj prevedena na više od 40 jezika.

Roman Pseći park radnjom se odvija dijelom u Finskoj, dijelom u Ukrajini, a glavna junakinja je Olenka, Ukrajinka koja od 2016. godine živi u Helsinkiju. Roman započinje kada Olenka u psećem parku susreće ženu Dariju s kojom je vežu mnoga događanja iz prošlosti, pa čak i uništavanje života jedna drugoj. Jedino Darija zna čime se Olenka bavila, odakle je došla i od koga se skriva. Ipak, u jednome su trenutku povezane istom sudbinom – gledaju vlastitu djecu kako odgajaju drugi ljudi, jer su obje bile uključene u unosan biznis pomaganja bogatim Europljanima da postanu roditelji. Sada shvaćaju da su obje samo darivateljice jajnih stanica i da je strah da će ih novi roditelji njihove djece prepoznati uzaludan: „Shvatila sam kako je strah da će me netko od njih prepoznati bio moja taština, zaostatak prijašnje mene koja sam bila toliko sigurna u svoju nezamjenjivost. Trebala sam to znati. Obitelj me ne bi prepoznala ni da i dalje redovito posjećujem frizera, ni da je koža mojih torbi jednako kvalitetna kao prije. Ljudi poput nas bili su nevidljivi. Sjećanje na naša lica otopilo se poput snijega jer se našeg postojanja nijedan klijent nije želio sjećati.“

Pseći park, koji je objavljen je u pravom trenutku za razumijevanje Ukrajine, otkriva uvijek težak odnos između Zapada i Istoka. Korupcija, industrija umjetne oplodnje i maternice za iznajmljivanje, pitanja su koja su invazijom na Ukrajinu ponovno eksplodirala pred društvom koje okreće glavu. 

Maresi

Finska spisateljica Maria Turtschaninoff autorica je pomalo fantastičnog romana Maresi čiji je podnaslov Kronike iz crvenog samostana. Djevojka Maresi jedna je od stanovnica Crvenog samostana koji se nalazi usred oceana i potpuno je izoliran od ostatka svijeta. Na otoku žive isključivo žene i djevojke, te je muškarcima pristup zabranjen. „Mnogo je razloga zašto djevojčice dolaze ovamo u Samostan. Ponekad ih ovamo pošalju njihove siromašne obitelji iz obalnih zemalja zato što ih ne mogu hraniti. Ponekad obitelji znaju primijetiti da je kći oštroumna i radoznala, pa žele da dobije najbolje moguće obrazovanje koje žensko dijete može dobiti. Ponekad neka dođe ovamo zato što je bolesna ili sakata i sestre se mogu pobrinuti za nju.“ Nakon jednog traumatičnog iskustva, potaknuta od drugih sestara, Maresi odlučuje zapisati sve događaje koji su prethodili tome ružnom događaju.
Mračna, moćna i originalna knjiga, ističe se izbrušenim stilom kakav se rijetko susreće u ovom žanru. Atmosferična, snažna vizija koja upečatljivo dočarava svijet tako različit od našeg, a ipak tako uznemirujuće poznat. Autorica se koristi tradicionalnim elementima ženske magije da bi postigla dramatske učinke u ovom uzbudljivom feminističkom romanu o prijateljstvu, sestrinstvu i hrabrosti.

Pretvaranje

Nella Larsen američka je književnica i prva crnkinja koja je dobila Guggenheimovu potporu za kreativno pisanje. Za života je napisala samo dva romana, ali je njezin nevelik opus doživio odobravanje suvremenika. Do oživljavanja interesa za njezino pisanje došlo je krajem 20. stoljeća, kada su proučavanja pitanja rasnog i seksualnog identiteta ušla u fokus književnih znanstvenika. Njezini radovi predmetom su brojnih znanstvenih studija, a danas je hvaljena kao vrlo važna književnica američkog modernizma.
U romanu Pretvaranje pratimo priču o dvije prijateljice iz djetinjstva – mlade crnkinje svjetlije puti Clare i Irene koje se ponovno susreću nakon mnogo godina. Clare je sada udana za bijelca i živi pretvarajući se da je bjelkinja; Irene se deklarira kao crnkinja, a pretvara se da je bjelkinja samo po potrebi. „Čudno je to s pretvaranjem. Ne odobravamo ga, a istodobno ga toleriramo. Ono u nama pobuđuje prezir, a svejedno mu se divimo. Uzmičemo pred njim s nekom čudnom vrstom gađenja, ali ga štitimo.“ Životi dviju prijateljica isprepleću se u dirljivoj priči o rasizmu i realnosti života američkih crnaca srednje klase dvadesetih godina 20. stoljeća, a kako je pretvaranje uvijek i laž, unatoč međusobnoj sklonosti i dobrim namjerama, ta će igra (ili potreba) dovesti do tragičnog svršetka. Prema ovom romanu 2021. godine snimljen je film u produkciji Netflixa.

Violeta

Isabel Allende ponovno očarava čitatelje svojim najnovijim romanom Violeta. Pričajući priču o zanimljivom ženskom liku autorica priča i o najvećim povijesnim događajima 20. stoljeća. Kroz pisma u kojima se obraća voljenom Camilu, Violeta pripovijeda o ljubavima i patnjama, siromaštvu i bogatstvu, borbi za ženska prava, majčinstvu i egzilu, o strašnim gubicima i silnim radostima. Na temelju vlastitih iskustava i dokumentarne građe, Allende je izmaštala neustrašivu junakinju koja na krilima strasti, odlučnosti i humora svladava sve bure povijesti.

„Rodila sam se 1920., za pandemije španjolske groznice,a umrijet ću 2020. za pandemije koronavirusa. Pompozna li imena za tako zloćudna nametnika. Poživjela sam cijelo stoljeće i imam dobro pamćenje, a uz to i nekih sedamdesetak dnevnika i na tisuće pisama da posvjedočim o svom prolasku ovim svijetom. Pribivala sam mnogim događajima i nakupila iskustva, ali kako sam bila rastresena ili vrlo zauzeta nisam stekla bogzna kakvu mudrost. Ako je istina ono o reinkarnaciji, morat ću se vratiti da polučim sve propušteno. Zastrašujuća mogućnost.“

O ženama i soli

Američka književnica Gabriela Garcia dobitnica je nekoliko nagrada i stipendije, a O ženama i soli njezin je prvijenac. Roman je oda ženama u različitim životnim okruženjima sa zajedničkom poveznicom – odnos majka i kćeri.

Roman prati žene obitelji izbjegle s Kube u Ameriku te kroz kaleidoskopsku priču svih likova portretira živote iznimnih žena. Carmen je rođena na Kubi te su traume imigrantskog života u Miamiju ostavile na njoj neizbrisiv trag. Njezina kći Jeanette bori se s ovisnošću o drogama i u pokušajima izlaska iz zle prošlosti i traume, odluči istražiti obiteljsku povijest. U jednom je trenutku njezino istraživanje dovodi na Kubi gdje se sprijateljuje i po prvi puta upoznaje sestričnu Maydelis i baku Dolores. „Znači, moja majka mrzi svoju majku. Bilo je trenutaka kad sam mislila da mrzim svoju majku, zato razumijem, iako se pitam je li ih zaista razdvojila samo politika. Odrasla sam u Miamiju, da, i gledala kako se obiteljski ručkovi pretvaraju u sveopću svađu samo zato što je netko spomenuo Kubu, ali ne zanimaju me obiteljske prepirke baš kao ni moju sestričnu Maydelis, koja je moja vršnjakinja. Odrasle smo na suprotnim obalama, ali podjednako preplavljene politikom, tako da smo sve proživljavale kroz kontekst države udaljene mnogo kilometara. Razumijem njezinu malaksalost. I ja sam umorna.“

O ženama i soli isprepleteni su portreti žena koje se bore, vole, gube i pronalaze sebe. Predivna ljudska i ženka priča očarat će vas odmah na početku i do kraja vas neće nimalo razočarati.

Tko je Maud Dixon?

Roman američke autorice Alexandre Andrews Tko je Maud Dixon? inteligentno je, nepredvidivo i zabavno štivo koje će vas opustiti i zainteresirati. Glavna junakinja je Florence koja radi u izdavačkoj kući, a zapravo želi postati spisateljica. Kada joj se pruži prilika postati pomoćnica slavne spisateljice Maud Dixon, Florence objeručke prihvaća posao. Maud Dixon pseudonim je renomirane i iznimno slavne spisateljice čiji pravi identitet nitko ne zna. Prihvaćajući posao Florence se obvezala na potpunu tajnost i život u kući na osami. Za potrebe novog romana i istraživanja njih dvije otputuju u Maroko i pomalo romantično provode vrijeme do trenutka kada se Florence budi u bolnici nakon prometne nesreće. Ne sjeća se što se dogodilo, a Maud je nestala. Što se dogodilo i gdje je Maud – pitanja su koja se roje u njezinoj glavi, ali i ideja: ako Maud više nema, možda Florence naposljetku ipak može ostaviti trag kao spisateljica… „Kad bi pogledala u budućnost, vidjela bi se za prelijepim pisaćim stolom pokraj nekog prozora, kako piše novu izvrsnu knjigu. Nikada nije posve razabirala riječi na ekranu, no znala je da su genijalne i da će jednom za svagda dokazati da je ona uistinu iznimna. Svi će znati tko je Florence Darrow.“

Tko je Maud Dixon? priča o dvostrukom identitetu, uz satiričan obrat, silno je zabavna.

 

Zabranjena bilježnica

Rođena Rimljanka Alba de Cespedes unuka je prvoga predsjednika Kubanske republike, a do svoje smrti objavila je dvadesetak knjiga. Roman Zabranjena bilježnica objavljen je 1952. godine kao njezin treći i najpopularniji roman. Napisan u dnevničkoj formi, roman je intimna ispovijest Valerije; supruge, majke i službenice koja živi u Rimu urednim i skromnim građanskim životom. „Nikad nisam mislila da je sve što mi se događa u danu vrijedno bilježenja. Vlastiti mi se život uvijek činio beznačajnim, bez velikih događaja, osim što sam se udala i rodila djecu. Međutim, otkad sam pukim slučajem počela voditi dnevnik, kao da sam otkrila da riječ ili ton mogu biti jednako važni, ako ne i važniji, od zbivanja koje smo naviknuli smatrati značajnima. Naučiti čitati svakodnevne sitnice možda znači doista razumjeti najskrovitije značenje života. Ne znam je li to nešto dobro, bojim se da nije.“

Kada svoje misli i osjećaje počne zapisivati u malu crnu bilježnicu, Valerija ne sluti kako će to postati dnevnik rasapa njezinih iluzija koje je gajila o braku, djeci i krhkom komforu građanskoga života. Zabranjena bilježnica roman je o ženi koja pokušava pronaći vlastiti identitet između uloge majke i supruge. Potresna i iskrena ispovijed Valerije značajno je svjedočanstvo koje svakako treba pročitati.