Bal luđakinja

Mlada francuska spisateljica Victoria Mas svojim je prvijencem Bal luđakinja osvojila kritiku i čitatelje diljem svijeta, a uskoro se očekuje i filmska adaptacija romana. Radnja romana smještena je u Pariz na konac 19. stoljeća u psihijatrijsku ustanovu Salpetriere gdje su zatvorene isključivo žene koje su proglašene ludima, histeričnima i koje je društvo odbacilo. Istina je ipak nešto drugačija, te su žene zapravo smetnja okolini, neželjene supruge, majke koje ne mogu preboljeti gubitak djece ili tvrdoglave kćeri. Svaki muškarac (brat, otac, suprug) mogao je tamo smjestiti ženu za koju je smatrao da se nedolično ponaša i živi. „Bolest dehumanizira; pretvara te žene u marionete na milost i nemilost pretjeranih simptoma, mekane lutke u rukama liječnika koji njima manipuliraju i pregledavaju im sve nabore kože, znatiželjne zvijeri koje zanima samo klinički pristup. One više nisu supruge, majke ili mlade djevojke, nisu žene koje pazimo ili cijenimo, nikada neće biti žene koje želimo ili volimo: one su bolesnice. Luđakinje. Promašaji.“

Tamo završava i mlada Eugenie, iz vrlo ugledne i bogate obitelji i kada se poveže s glavnom bolničarkom Genevieve u njoj vidi spas za bijeg. Najidealniji trenutak za spas je tzv. bal luđakinja, osebujan eksperiment liječnika u sklopu kojega krema Pariza dolazi gledati pacijentice prerušene u razne kostime, uživajući pritom u zvucima valcera i polke.

Bal luđakinja roman je koji progovara o mačizmu i nepravdi nanesenoj ženama, te istražuje tugu, traumu i sestrinstvo iza zidova notorne pariške ludnice.

Dom za neželjene djevojčice

Kanadskoj književnici Joanni Goodman Dom za neželjene djevojčice prvi je roman preveden na hrvatski jezik, ali vjerujemo ne i zadnji. Bazirajući priču na mračnoj istini kanadske povijesti, Goodman stvara dva snažna ženka lika: Maggie i Elodie, majku i kći, koje su rastavljene odmah po upoznavanju, ali ne odustaju jedna od druge. Maggie je s 15 godina ostala trudna sa siromašnim momkom sa susjedne farme što njezin otac nikako nije mogao prihvatiti, te je Elodie odmah dao na usvajanje, čim se malena rodila. Djevojčica je odrasla u sirotištu koje je tadašnja politika s kanadskim premijerom na čelu pretvorila u umobolnicu: „Ta djeca nisu bila samo siročad; već napuštena, ‘djeca grijeha’ u provinciji, rođena u izvanbračnim vezama, koja nisu imala nikoga da se za njih zauzme. Najranije je Moniqueno sjećanje na život u sirotištu Sanit-Sulpice u Farnhamu, gdje je živjela do svoje sedme godine. Danas je ono poznato pod nazivom ‘Dom za neželjene djevojčice’. – Ali nije to mjesto bilo loše. – prisjeća se ona. – Ne vežu me za nj loša sjećanja, sve do onog trenutka kada je pretvoreno u psihijatrijsku bolnicu.“

Dom za neželjene djevojčice dirljiva je i napeta priča o neraskidivoj sponi između majke i kćeri koji će Vas osvojiti već svojim prvim stranicama.

Dar prošlosti

Fiona Valpy uspješna je britanska autorica brojnih bestselera prevedenih na dvadesetak svjetskih jezika, a prvi na hrvatskom je roman Dar prošlosti. Kombinirajući povijesnu i suvremenu priču autorica uranja u vihore Drugog svjetskog rata pričajući nam o trima snažnim i posebnim ženama koje u Parizu pronalaze svoje načine borbe protiv nacista. Tri prijateljice: Claire, Mireille i Vivienne krojačice su i cimerice koje vode svoje živote kako najbolje znaju i umiju boreći se protiv gladi, hladnoće i teških ratnih uvjeta. Snagu za preživljavanjem i daljnju borbu crpe jedna iz druge jer: „Tiho sada. Zajedno smo. Sve će biti dobro.“ Njihove sudbine odvode ih na različite putove, ali dok znaju da su tu jedna za drugu sve je lakše i bolje.

Drugu priču u romanu istražuje Clairena unuka Harriet, koja se iz Londona seli u Pariz zbog posla i zanimanja za bakin život. Živeći i radeći u istoj zgradi gdje i Claire, Harriet razotkriva obiteljsku povijest koja je mračnija i bolnija nego što je ikad mogla zamisliti.

Posljednji svoje vrste

U svome najnovijem ostvarenju Posljednji svoje vrste, norveška književnica Maja Lunde ponovno očarava čitateljsku publiku diljem svijeta. Prateći već klasičan način formiranja priče u tri vremenska razdoblja, Lunde nas vodi u svijet divljih konja i posljednjih preživjelih primjeraka te vrste. Prva priča odvija se u Rusiji koncem 19. stoljeća gdje pomoćnik zoološkog vrta želi poći u Mongoliju ispitati postojanje divljih konja. Druga nas priča vodi u Mongoliju 90-ih godina prošlog stoljeća gdje veterinarka Karin pokušava Divljeg konja Przewalskog vratiti iz Europe u Mongoliju. Radnja zadnje priče odvija se u bliskoj budućnosti, u godini 2064. gdje Eva odbija odustati od svoje farme iako se raspada a svi susjedi su, zbog nestašica hrane i vode, iselili.

„Kada izumire vrsta? Kada više ne postoji nijedan primjerak? Ili kad nestane posljednji slobodan primjerak? Oduvijek sam vjerovala da, kad neke vrste više nema u divljini, ona više ne postoji. Divlji konji nisu živjeli, onako kako je u njihovoj prirodi da žive, već nekoliko stotina godina. Živjeli su u zoološkim vrtovima i rezervatima, ovisili su o ljudskoj pomoći kako bi preživjeli, pomoću sijena, zrnja, soli i lijekova. Kada se ljudi brinu za stado, odvajaju pojedine pastuhe kako bi se izbjegli sukobi i agresija. Pomažu suzbijanju parenja među konjima u bliskom srodstvu. Što više vremena prolazi, više se vrsta navikava na ljudsku pomoć. Opstaju osobine koje najviše odgovaraju životu kojim žive. Survival of the fittest, čak i u zatočeništvu.“

Maja Lunde svoje romane formira oko egzistencijalnih pitanja stvarajući ciklus knjiga koje bi svatko trebao pročitati i zapitati se kakav je naš odnos prema prirodi i životinjama.  

Zulejha otvara oči

Guzel Jahina ruska je književnica i scenaristica tatarskih korijena. Njezin debitantski roman Zulejha otvara oči temelji se na iskustvu njezine bake Tatarke, koja je bila jedna od raskulačenih i prognanih za vrijeme Staljinova režima.

Godina je 1930. kada u jednom tatarskom selu komunisti ubijaju Zulejhina muža i nju progone. „Zulejha se okrene natrag. Nikad u cijelom svom životu nije ostala sam. Tko će joj govoriti što da čini i ne čini? Psovati je ako loše radi? Štititi od Crvene horde. Hraniti, na kraju krajeva?“ U stravičnim uvjetima s ostalim je prognanicima prisiljena živjeti u tajgi na obali rijeke Angare. Ostavljeni i zaboravljeni od svih, prognanici se, zajedno s ruskim zapovjednikom, bore za svakodnevno preživljavanje. Cijela galerija zanimljivih likova živi u toj zajednici (intelektualci, osebujan liječnik, kriminalac…) tako da čitatelj ponekad i zaboravi da čita roman o Zulejhi. Njihova borba i ustrajnost da formiraju koliko-toliko normalan život nadahnjuje čitatelja i ponuka ga da navija za njihov uspjeh.

Zulejha otvara oči roman je iznimne snage koji majstorski opisuje jedan od najokrutnijih političkih trenutaka u povijesti SSSR-a i veliča volju za životom, žrtvu, hrabrost i ljubav.