Tihe duše

Prvi roman francuske spisateljice Melanie Guyard Tihe duše iznimno pronicljivo pristupa ljudskoj prirodi i dovodi čitatelja do finala koji je nemoguće pogoditi.

Radnja se u romanu odvija u dva vremenska perioda. U jednoj nas priči autorica vodi u Francusku tijekom Drugog svjetskog rata gdje se mlada Heloise preintimno druži s njemačkim oficirom i biva osuđena od cijelog sela i vlastite obitelji. Druga radnja odvija se 2012. i pratimo Loica koji nakon nesretnog braka sebi pronalazi zanimaciju u bakinoj kući koju treba očistiti i pripremiti za prodaju. Unuk na tavanu pronalazi pisma koje je baka izmjenjivala s nepoznatim muškarcem i odluči pronaći odgovore i istinu. Malo francusko selo krije tajne koje su obilježile život njegove bake: „Sve dok je života u nekom mjestu, u njemu će opstati i teret onoga što se tu dogodilo i obilježiti sve one koji tu žive. To je valjda najbolja definicija duhova.“

Tihe duše roman je za sve čitatelje koji vole povijesne i pomalo zagonetne radnje jer je knjiga puna napetosti i neočekivanog. 

Ljubav u Auschwitzu

Istinita priča novinarke Francesce Paci Ljubav u Auschwitzu rekonstrukcija je ratne i ljubavne drame između Male i Edeka. Djevojka Mala je obrazovana i karizmatična Židovka koja završava u Auschwitzu s brojnim drugim belgijskim Židovima, ali nacisti Malu odmah postavljaju na položaj prevoditeljice i tumača jer je govorila nekoliko jezika. Iako je u logoru zapravo imala povlašten položaj, uvijek se prema ostalim zatvorenicima odnosila iznimno pošteno, a mnoge je i spasila od sigurne smrti: „Bila je lijepa, vitka, imala je dugu kosu i hodala je kamo je željela. Nikad nije nikoga udarila, nikad nije prihvatila položaj nadglednice. Bila je oličenje solidarnosti. Znala nas je pozdraviti šaljući nam poljupce, podizala nam je moral, prenosila informacija koje je čula na radiju i objašnjavala nam što znače, jer je bila inteligentna. Bila je veličanstvena.“ Edek je politički zatvorenik i kada se između njih rodi ljubav odluče pobjeći iz logora. Njihova priča, kao i mnoge iz Auschwitza, nema sretan kraj, ali ovu knjigu vrijedi pročitati jer je spomenik nepoznatim junacima.

Novinarka Paci knjigu je napisala zahvaljujući brojnim svjedocima i povijesnim dokazima, te sama o njoj kaže: „Ponosna sam što je to priča o Mali i Edeku, ne zato što je najvažnija ili najdirljivija priča od milijuna sličnih priča koje su nacisti ostavili za sobom, nego zato što govoreći o ljubavi govori o nečemu što može shvatiti i čitatelj koji ne zna kako izgleda život u logoru, koji može pričati o njoj čak i nakon što povijest zaboravi njezine protagoniste. Ovo nije povijesna rekonstrukcija koja se koristi provjerenim izvorima i provjerava svaku riječ ni specijalistička analiza Auschwitza: mnoga sjećanja uključena u ovu knjigu su, kao i svako sjećanje, subjektivna i podložna pogreškama. Ovo je bajka bez sretnog završetka, kao što to katkada biva s istinitim bajkama.“

Pariška knjižnica

Janet Skeslien Charles nagrađivana je autorica romana i kratkih priča. Dok je radila kao voditeljica programa u Američkoj knjižnici u Parizu zainteresirala se za nevjerojatnu istinitu priču o knjižničarima koji su se suprotstavili nacističkom „zaštitniku knjiga“ i o tome napisala roman Pariška knjižnica. Kroz dva narativa autorica nas vodi u Pariz 1939. i Ameriku 1983. Parišku priču predvodi mlada Odile koja se zaposli kao knjižničarka u Američkoj knjižnici i upoznaje vrlo zanimljive ljude i ljubav svog života. Međutim, rat koji je pred vratima izokrenut će njezin život naglavce. U Americi pratimo priču tinejdžerice Lily koja žudi za avanturom i bijegom iz malenog provincijskog gradića. Njezina susjeda samozatajna je Francuskinja Odile s kojom se Lily zahvaljujući školskoj zadaći sprijateljuje. Njihov odnos počinje otkrivati povijesne, obiteljske, prijateljske i ljubavne priče.

Pariška knjižnica predivan je roman koji je, između ostaloga, nezaboravna priča o snažnoj ulozi književnosti u najtežim životnim trenucima i ljepoti knjiga i knjižnica:

„A sada ozbiljno, zašto knjigama? Jer ništa drugo nema tu čarobnu sposobnost da pomogne drugome vidjeti tuđim očima. Knjižnica je most između kultura, načinjen od knjiga.“

„… namjeravala sam reći da je knjižnica bez korisnika groblje knjiga, rekla je gospođica Reeder. ‘Knjige su kao ljudi; bez kontakta prestaju postojati.“

„Zašto si, pobogu, htjela biti knjižničarka?, pitao je s etincelle, iskrom, u očima. ‘Ponekad mi se knjige sviđaju više od ljudi.’ ‘Knjige ne lažu i ne kradu’, rekao je. ‘Možemo se osloniti na njih.“ 

Dar prošlosti

Fiona Valpy uspješna je britanska autorica brojnih bestselera prevedenih na dvadesetak svjetskih jezika, a prvi na hrvatskom je roman Dar prošlosti. Kombinirajući povijesnu i suvremenu priču autorica uranja u vihore Drugog svjetskog rata pričajući nam o trima snažnim i posebnim ženama koje u Parizu pronalaze svoje načine borbe protiv nacista. Tri prijateljice: Claire, Mireille i Vivienne krojačice su i cimerice koje vode svoje živote kako najbolje znaju i umiju boreći se protiv gladi, hladnoće i teških ratnih uvjeta. Snagu za preživljavanjem i daljnju borbu crpe jedna iz druge jer: „Tiho sada. Zajedno smo. Sve će biti dobro.“ Njihove sudbine odvode ih na različite putove, ali dok znaju da su tu jedna za drugu sve je lakše i bolje.

Drugu priču u romanu istražuje Clairena unuka Harriet, koja se iz Londona seli u Pariz zbog posla i zanimanja za bakin život. Živeći i radeći u istoj zgradi gdje i Claire, Harriet razotkriva obiteljsku povijest koja je mračnija i bolnija nego što je ikad mogla zamisliti.