Tko je Maud Dixon?

Roman američke autorice Alexandre Andrews Tko je Maud Dixon? inteligentno je, nepredvidivo i zabavno štivo koje će vas opustiti i zainteresirati. Glavna junakinja je Florence koja radi u izdavačkoj kući, a zapravo želi postati spisateljica. Kada joj se pruži prilika postati pomoćnica slavne spisateljice Maud Dixon, Florence objeručke prihvaća posao. Maud Dixon pseudonim je renomirane i iznimno slavne spisateljice čiji pravi identitet nitko ne zna. Prihvaćajući posao Florence se obvezala na potpunu tajnost i život u kući na osami. Za potrebe novog romana i istraživanja njih dvije otputuju u Maroko i pomalo romantično provode vrijeme do trenutka kada se Florence budi u bolnici nakon prometne nesreće. Ne sjeća se što se dogodilo, a Maud je nestala. Što se dogodilo i gdje je Maud – pitanja su koja se roje u njezinoj glavi, ali i ideja: ako Maud više nema, možda Florence naposljetku ipak može ostaviti trag kao spisateljica… „Kad bi pogledala u budućnost, vidjela bi se za prelijepim pisaćim stolom pokraj nekog prozora, kako piše novu izvrsnu knjigu. Nikada nije posve razabirala riječi na ekranu, no znala je da su genijalne i da će jednom za svagda dokazati da je ona uistinu iznimna. Svi će znati tko je Florence Darrow.“

Tko je Maud Dixon? priča o dvostrukom identitetu, uz satiričan obrat, silno je zabavna.

 

Zabranjena bilježnica

Rođena Rimljanka Alba de Cespedes unuka je prvoga predsjednika Kubanske republike, a do svoje smrti objavila je dvadesetak knjiga. Roman Zabranjena bilježnica objavljen je 1952. godine kao njezin treći i najpopularniji roman. Napisan u dnevničkoj formi, roman je intimna ispovijest Valerije; supruge, majke i službenice koja živi u Rimu urednim i skromnim građanskim životom. „Nikad nisam mislila da je sve što mi se događa u danu vrijedno bilježenja. Vlastiti mi se život uvijek činio beznačajnim, bez velikih događaja, osim što sam se udala i rodila djecu. Međutim, otkad sam pukim slučajem počela voditi dnevnik, kao da sam otkrila da riječ ili ton mogu biti jednako važni, ako ne i važniji, od zbivanja koje smo naviknuli smatrati značajnima. Naučiti čitati svakodnevne sitnice možda znači doista razumjeti najskrovitije značenje života. Ne znam je li to nešto dobro, bojim se da nije.“

Kada svoje misli i osjećaje počne zapisivati u malu crnu bilježnicu, Valerija ne sluti kako će to postati dnevnik rasapa njezinih iluzija koje je gajila o braku, djeci i krhkom komforu građanskoga života. Zabranjena bilježnica roman je o ženi koja pokušava pronaći vlastiti identitet između uloge majke i supruge. Potresna i iskrena ispovijed Valerije značajno je svjedočanstvo koje svakako treba pročitati.

Kuća za ptice

Ako tražite štivo koje će Vas očarati, zadiviti ljepotom i smiriti opisom ptica roman nizozemske autorice Eve Meijer Kuća za ptice pravi je odabir. Bazirajući priču na stvarnoj osobi, autorica je napisala romansiranu biografiju koja je dobila brojne nagrade i prevedena je na preko 20 svjetskih jezika.

Glavna protagonistica romana je violinistica Gwendolen koja se s 40 godina odlučila iz Londona preseliti na englesko ladanje i ostatak života posvetiti jedinoj istinskoj strasti: pticama.  Iako nije školovani ornitolog ptice proučava na osnovi suživota s njima jer je njezina kuća otvorena za sve male letače. Znanstvena zajednica ne prihvaća njezina postignuća, ali Gwendolen to ne sprječava da se bavi svojom strašću, te je u konačnici napisala dvije knjige koje su postale bestseleri. „U vrtu kuće za ptice i oko njega živjele su brojne sjenice, kosovi, vrapci i crvendaći. Bilo je i stalnih gostiju, među ostalima čavke, vrane, šojke, plavetne sjenice, čvorci, zebe i djetlići. Neke su se ptice vraćale svake godine, poput lastavica; druge bi svratile s vremena na vrijeme. Bilo je ptica stanarica koje su cijeli život provele u blizini, druge su dolazile jednu sezonu ili nekoliko godina.“

Život ove glazbenice i naturalistice zagonetka je i pedeset godina nakon njezine smrti, intrigirajući čitatelje odlukom da prkosi društvenim očekivanjima crpeći radost iz svojeg nesvakidašnjeg odnosa prema svijetu prirode.

 

Zahvalnosti

Zahvalnosti je roman francuske spisateljice Delphine de Vigan koja je svojim književnim radom stekla iznimno cijenjen status u cijeloj Europi. Njezino najnovije ostvarenje ponovno potvrđuje autoričinu kvalitetu, erudiciju i ljepotu pisanja.

U romanu pratimo Michku, nekadašnju lektoricu koja u starosti počinje gubiti i zaboravljati riječi, a do jučer su one bile njezin život. Kako više nije toliko samostalna odluči preseliti se u dom za starije, a dvije osobe koje ju redovito posjećuju su njezina susjeda Marie, mlada žena koju je Michka prigrlila dok je bila djevojčica, i Jerome, liječnik terapeut zadužen da prati njezino stanje i da s njom vježba. „Ja sam logoped. Radim s riječima i šutnjom. S neizrečenim. Radim sa sramom, s tajnama, s kajanjem. Radim s odsutnosti, s uspomenama koje su nestale i koje ponovno probudi neko ime, lik, miris. Radim s boli koja je prošla i boli koja traje. S povjeravanjima. I sa strahom od smrti. To mi je dio posla.“ Michka se bori s nekim stvarima iz prošlosti i to poglavlje želi zatvoriti prije smrti.

Iako obujmom vrlo kratak, Zahvalnosti je zapravo velik roman koji nas podsjeća na nužnost razgovaranja i izgovaranja zahvalnosti koju osjećamo prema drugima. Roman iznimne snage, potresan i životan čudesna je posveta starenju.  

Žena iz prodavaonice mješovite robe

Međunarodni bestseler „Žena iz prodavaonice mješovite robe“ autorice Sayake Murata osvojio je brojne nagrade, a nastao je na temelju vlastitog iskustva rada u prodavaonici same književnice. Glavna junakinja romana je Keiko Furukura, tridesetšestogodišnja tokijska prodavačica koja živi sama i nikada nije bila u romantičnoj vezi. Međutim, ona je u potpunosti zadovoljna svojim životom sve dok ne shvati da je ljudi zapravo smatraju čudnom, neuspješnom i na neki način propalim slučajem. „Još uvijek si u toj dobi na tom poslu u kojem ne možeš napredovati i nitko se sada neće htjeti oženiti starom curom kakva si ti. Ti si sada kao rabljena roba. Sve i da si djevica, prljava si. Ti si kao žena iz kamenog doba koja je prošla dob za rađanje i ne može se udati pa joj sada preostaje samo to da se mota po selu, nikome od koristi, puko breme. Ja sam muškarac, ja još uvijek mogu krenuti iz početka, ali za tebe, Furukura, nema nade.“ Keiko tada odluči ipak nešto promijeniti, a hoće li u tome i uspjeti doznajte na stranicama romana.

„Žena iz prodavaonice mješovite robe“ sjajan je prikaz jedne neobične psihe  svijeta skrivenog od pogleda. Iako urnebesno duhovit, čudnovat i pitko napisan, roman daje ironičan i oštar pogled na suvremenu radnu kulturu, konzervativno razmišljanje i rodne usluge te slavi tiho junaštvo žena koje prihvaćaju cijenu da budu svoje.

Zli jezici

Talijanska književnica Rosa Ventrella svojim je romanima očarala publiku diljem svijeta, stoga ne čudi podatak da su joj knjige prevedene na 17 jezika. Zli jezici roman je o ženama u talijanskoj obitelji koje se u toku Drugog svjetskog rata suočavaju s odlaskom muškaraca, nestašicom, gladi i preživljavanjem. Caterina je majka dviju kćeri, Terese i Angeline koje su još djevojčice kada ima otac odlazi u rat. Caterina jedino na raspolaganju ima svoje senzualnu arapsku ljepotu – „prokletstvo“ na koje je svekrva uporno upozorava. Osim svekrve, tu su i „zli jezici“ koji su sveprisutni na ulicama rajona: „No ogovaranje je bilo sveprisutno i pratilo je moju majku koja mu se morala izmicati sa svakim korakom. Šuljalo se uličicama, uz iskrivljene stube koje vode na trg, migoljilo oko demižona punih ulja koji su stajali pred vratima, uvlačilo se u oči magaraca privezanih za kolica s voćem, opijalo prodavača sardina, pekara, voćara, kume na vratima, vračaru tamnih očiju, kramara koji skuplja staro željezo i viče ulicama.“

Neumoljivim tonom punim starinske ljepote Rosa Ventrella donosi obiteljsku priču i poglavlje talijanske povijesti od Drugog svjetskog rata do borbi salentinskih seljaka za prava nad zemljom.

Bal luđakinja

Mlada francuska spisateljica Victoria Mas svojim je prvijencem Bal luđakinja osvojila kritiku i čitatelje diljem svijeta, a uskoro se očekuje i filmska adaptacija romana. Radnja romana smještena je u Pariz na konac 19. stoljeća u psihijatrijsku ustanovu Salpetriere gdje su zatvorene isključivo žene koje su proglašene ludima, histeričnima i koje je društvo odbacilo. Istina je ipak nešto drugačija, te su žene zapravo smetnja okolini, neželjene supruge, majke koje ne mogu preboljeti gubitak djece ili tvrdoglave kćeri. Svaki muškarac (brat, otac, suprug) mogao je tamo smjestiti ženu za koju je smatrao da se nedolično ponaša i živi. „Bolest dehumanizira; pretvara te žene u marionete na milost i nemilost pretjeranih simptoma, mekane lutke u rukama liječnika koji njima manipuliraju i pregledavaju im sve nabore kože, znatiželjne zvijeri koje zanima samo klinički pristup. One više nisu supruge, majke ili mlade djevojke, nisu žene koje pazimo ili cijenimo, nikada neće biti žene koje želimo ili volimo: one su bolesnice. Luđakinje. Promašaji.“

Tamo završava i mlada Eugenie, iz vrlo ugledne i bogate obitelji i kada se poveže s glavnom bolničarkom Genevieve u njoj vidi spas za bijeg. Najidealniji trenutak za spas je tzv. bal luđakinja, osebujan eksperiment liječnika u sklopu kojega krema Pariza dolazi gledati pacijentice prerušene u razne kostime, uživajući pritom u zvucima valcera i polke.

Bal luđakinja roman je koji progovara o mačizmu i nepravdi nanesenoj ženama, te istražuje tugu, traumu i sestrinstvo iza zidova notorne pariške ludnice.

Dom za neželjene djevojčice

Kanadskoj književnici Joanni Goodman Dom za neželjene djevojčice prvi je roman preveden na hrvatski jezik, ali vjerujemo ne i zadnji. Bazirajući priču na mračnoj istini kanadske povijesti, Goodman stvara dva snažna ženka lika: Maggie i Elodie, majku i kći, koje su rastavljene odmah po upoznavanju, ali ne odustaju jedna od druge. Maggie je s 15 godina ostala trudna sa siromašnim momkom sa susjedne farme što njezin otac nikako nije mogao prihvatiti, te je Elodie odmah dao na usvajanje, čim se malena rodila. Djevojčica je odrasla u sirotištu koje je tadašnja politika s kanadskim premijerom na čelu pretvorila u umobolnicu: „Ta djeca nisu bila samo siročad; već napuštena, ‘djeca grijeha’ u provinciji, rođena u izvanbračnim vezama, koja nisu imala nikoga da se za njih zauzme. Najranije je Moniqueno sjećanje na život u sirotištu Sanit-Sulpice u Farnhamu, gdje je živjela do svoje sedme godine. Danas je ono poznato pod nazivom ‘Dom za neželjene djevojčice’. – Ali nije to mjesto bilo loše. – prisjeća se ona. – Ne vežu me za nj loša sjećanja, sve do onog trenutka kada je pretvoreno u psihijatrijsku bolnicu.“

Dom za neželjene djevojčice dirljiva je i napeta priča o neraskidivoj sponi između majke i kćeri koji će Vas osvojiti već svojim prvim stranicama.