Zli jezici

Talijanska književnica Rosa Ventrella svojim je romanima očarala publiku diljem svijeta, stoga ne čudi podatak da su joj knjige prevedene na 17 jezika. Zli jezici roman je o ženama u talijanskoj obitelji koje se u toku Drugog svjetskog rata suočavaju s odlaskom muškaraca, nestašicom, gladi i preživljavanjem. Caterina je majka dviju kćeri, Terese i Angeline koje su još djevojčice kada ima otac odlazi u rat. Caterina jedino na raspolaganju ima svoje senzualnu arapsku ljepotu – „prokletstvo“ na koje je svekrva uporno upozorava. Osim svekrve, tu su i „zli jezici“ koji su sveprisutni na ulicama rajona: „No ogovaranje je bilo sveprisutno i pratilo je moju majku koja mu se morala izmicati sa svakim korakom. Šuljalo se uličicama, uz iskrivljene stube koje vode na trg, migoljilo oko demižona punih ulja koji su stajali pred vratima, uvlačilo se u oči magaraca privezanih za kolica s voćem, opijalo prodavača sardina, pekara, voćara, kume na vratima, vračaru tamnih očiju, kramara koji skuplja staro željezo i viče ulicama.“

Neumoljivim tonom punim starinske ljepote Rosa Ventrella donosi obiteljsku priču i poglavlje talijanske povijesti od Drugog svjetskog rata do borbi salentinskih seljaka za prava nad zemljom.

Dom za neželjene djevojčice

Kanadskoj književnici Joanni Goodman Dom za neželjene djevojčice prvi je roman preveden na hrvatski jezik, ali vjerujemo ne i zadnji. Bazirajući priču na mračnoj istini kanadske povijesti, Goodman stvara dva snažna ženka lika: Maggie i Elodie, majku i kći, koje su rastavljene odmah po upoznavanju, ali ne odustaju jedna od druge. Maggie je s 15 godina ostala trudna sa siromašnim momkom sa susjedne farme što njezin otac nikako nije mogao prihvatiti, te je Elodie odmah dao na usvajanje, čim se malena rodila. Djevojčica je odrasla u sirotištu koje je tadašnja politika s kanadskim premijerom na čelu pretvorila u umobolnicu: „Ta djeca nisu bila samo siročad; već napuštena, ‘djeca grijeha’ u provinciji, rođena u izvanbračnim vezama, koja nisu imala nikoga da se za njih zauzme. Najranije je Moniqueno sjećanje na život u sirotištu Sanit-Sulpice u Farnhamu, gdje je živjela do svoje sedme godine. Danas je ono poznato pod nazivom ‘Dom za neželjene djevojčice’. – Ali nije to mjesto bilo loše. – prisjeća se ona. – Ne vežu me za nj loša sjećanja, sve do onog trenutka kada je pretvoreno u psihijatrijsku bolnicu.“

Dom za neželjene djevojčice dirljiva je i napeta priča o neraskidivoj sponi između majke i kćeri koji će Vas osvojiti već svojim prvim stranicama.