Posljednji svoje vrste

U svome najnovijem ostvarenju Posljednji svoje vrste, norveška književnica Maja Lunde ponovno očarava čitateljsku publiku diljem svijeta. Prateći već klasičan način formiranja priče u tri vremenska razdoblja, Lunde nas vodi u svijet divljih konja i posljednjih preživjelih primjeraka te vrste. Prva priča odvija se u Rusiji koncem 19. stoljeća gdje pomoćnik zoološkog vrta želi poći u Mongoliju ispitati postojanje divljih konja. Druga nas priča vodi u Mongoliju 90-ih godina prošlog stoljeća gdje veterinarka Karin pokušava Divljeg konja Przewalskog vratiti iz Europe u Mongoliju. Radnja zadnje priče odvija se u bliskoj budućnosti, u godini 2064. gdje Eva odbija odustati od svoje farme iako se raspada a svi susjedi su, zbog nestašica hrane i vode, iselili.

„Kada izumire vrsta? Kada više ne postoji nijedan primjerak? Ili kad nestane posljednji slobodan primjerak? Oduvijek sam vjerovala da, kad neke vrste više nema u divljini, ona više ne postoji. Divlji konji nisu živjeli, onako kako je u njihovoj prirodi da žive, već nekoliko stotina godina. Živjeli su u zoološkim vrtovima i rezervatima, ovisili su o ljudskoj pomoći kako bi preživjeli, pomoću sijena, zrnja, soli i lijekova. Kada se ljudi brinu za stado, odvajaju pojedine pastuhe kako bi se izbjegli sukobi i agresija. Pomažu suzbijanju parenja među konjima u bliskom srodstvu. Što više vremena prolazi, više se vrsta navikava na ljudsku pomoć. Opstaju osobine koje najviše odgovaraju životu kojim žive. Survival of the fittest, čak i u zatočeništvu.“

Maja Lunde svoje romane formira oko egzistencijalnih pitanja stvarajući ciklus knjiga koje bi svatko trebao pročitati i zapitati se kakav je naš odnos prema prirodi i životinjama.  

Zulejha otvara oči

Guzel Jahina ruska je književnica i scenaristica tatarskih korijena. Njezin debitantski roman Zulejha otvara oči temelji se na iskustvu njezine bake Tatarke, koja je bila jedna od raskulačenih i prognanih za vrijeme Staljinova režima.

Godina je 1930. kada u jednom tatarskom selu komunisti ubijaju Zulejhina muža i nju progone. „Zulejha se okrene natrag. Nikad u cijelom svom životu nije ostala sam. Tko će joj govoriti što da čini i ne čini? Psovati je ako loše radi? Štititi od Crvene horde. Hraniti, na kraju krajeva?“ U stravičnim uvjetima s ostalim je prognanicima prisiljena živjeti u tajgi na obali rijeke Angare. Ostavljeni i zaboravljeni od svih, prognanici se, zajedno s ruskim zapovjednikom, bore za svakodnevno preživljavanje. Cijela galerija zanimljivih likova živi u toj zajednici (intelektualci, osebujan liječnik, kriminalac…) tako da čitatelj ponekad i zaboravi da čita roman o Zulejhi. Njihova borba i ustrajnost da formiraju koliko-toliko normalan život nadahnjuje čitatelja i ponuka ga da navija za njihov uspjeh.

Zulejha otvara oči roman je iznimne snage koji majstorski opisuje jedan od najokrutnijih političkih trenutaka u povijesti SSSR-a i veliča volju za životom, žrtvu, hrabrost i ljubav.