Badem

Sjevernokorejska književnica Won-pyung Sohn autorica je ovog neobičnog romana s još neobičnijim glavnim junakom koji će u vama izazvati suosjećanje i posebnu vrstu dragosti. Badem je priča o dječaku Yuanjaeu koji boluje od aleksitimije, nesposobnosti prepoznavanja i izražavanja osjećaja, do koje dolazi zbog smanjene amigdale. Kroz svoje odrastanje i školovanje, glavni se junak susreće s potpunim izostankom emocija, pa pokušava naučiti kada se treba nasmiješiti, naljutiti ili strahovati. Kada mu stradaju baka i majka, dječak ostaje prepušten sam sebi i borbi s vršnjačkim nasiljem i svim izazovima odrastanja i tinejdžerstva. Može li ljubav probuditi u njemu ipak neke emocije, te kako pravo prijateljstvo mijenja čovjeka teme su koje otvara ovaj roman kojega preporučamo i odraslima, ali posebice mladim čitateljima.

„Da budem precizniji, povezao sam se s mirisom starih knjiga. Prvi put kad sam osjetio njihov miris, imao sam dojam da ih već poznajem. Kad bi se god ukazala prilika, otvorio bih knjigu i onjušio je, a baka bi mi zvocala, pitajući me kakva mi korist od njušenja pljesnivih knjiga. Knjige su me vodile na mjesta koja inače ne bih posjetio. U njima su bile ispovijedi ljudi koje ne bih nikad sreo i životi koje nikad ne bih upoznao. U tim su se svescima krili osjećaji koje nisam mogao osjećati i događaji koje nikad nisam iskusio. A sam po sebi bile su drugačije od televizijskih emisija ili filmova.“ 

Kad smo bili mlađi

Kada roman devetnaestogodišnjeg autora postane svjetska književna senzacija, o njemu ne treba puno pisati, ali svakako vam želimo skrenuti pažnju na njega. Oliver Lovrenski mladi je norveški autor, hrvatskih korijena, a u romanu Kad smo bili mlađi piše o strahotama drogiranja, uličnog života, tučama, ali i povezanosti s prijateljima, otuđenosti i samoći.

Kroz vrlo kratke pasuse, ne koristeći velika i mala slove, niti točke na kraju rečenica, Lovrenski stvara svojevrstan roman svijesti koji otkriva mračne strane ovisnosti, nasilja i kriminala. Ivor, Marco, Jonas i Arjan najbolji su prijatelji, svi šesnaestogodišnjaci koji na ulicama Osla preživljavaju, iako su trebali doživljavati svoje prve ljubavi, zabavljati se i izlaziti s vršnjacima. „kažu burazi? niste vi nikakva braća, niste čak ni obitelj, ali ako nismo obitelj zašto zovemo jedan drugog kad god nemamo koga drugog zvat, zašto smo tu jedan za drugog kad nikog drugog nema, jer ako nismo obitelj, kaži ti meni zašto samo jedni s drugima možemo pričat o stvarima koje nitko drugi nije vidio ni čuo, znaš – sve ono što obitelj nikad ne bi trebala“

Potresan, iskren i, nadasve, emotivan roman osvijestit će mnoga pitanja kod čitatelja i dugo ostati u sjećanju, jer kao svojevrsna moderna inačica Mi djece s kolodvora Zoo progovara o temama o kojima se s mladima mora razgovarati. „kad večer prijeđe u noć i tulum završi i nema više fejstajma i svi odu spavat osim mene jer ne mogu zaspat i trip me prolazi, tad se sjetim da sam skroz sam“