Kada roman devetnaestogodišnjeg autora postane svjetska književna senzacija, o njemu ne treba puno pisati, ali svakako vam želimo skrenuti pažnju na njega. Oliver Lovrenski mladi je norveški autor, hrvatskih korijena, a u romanu Kad smo bili mlađi piše o strahotama drogiranja, uličnog života, tučama, ali i povezanosti s prijateljima, otuđenosti i samoći.
Kroz vrlo kratke pasuse, ne koristeći velika i mala slove, niti točke na kraju rečenica, Lovrenski stvara svojevrstan roman svijesti koji otkriva mračne strane ovisnosti, nasilja i kriminala. Ivor, Marco, Jonas i Arjan najbolji su prijatelji, svi šesnaestogodišnjaci koji na ulicama Osla preživljavaju, iako su trebali doživljavati svoje prve ljubavi, zabavljati se i izlaziti s vršnjacima. „kažu burazi? niste vi nikakva braća, niste čak ni obitelj, ali ako nismo obitelj zašto zovemo jedan drugog kad god nemamo koga drugog zvat, zašto smo tu jedan za drugog kad nikog drugog nema, jer ako nismo obitelj, kaži ti meni zašto samo jedni s drugima možemo pričat o stvarima koje nitko drugi nije vidio ni čuo, znaš – sve ono što obitelj nikad ne bi trebala“
Potresan, iskren i, nadasve, emotivan roman osvijestit će mnoga pitanja kod čitatelja i dugo ostati u sjećanju, jer kao svojevrsna moderna inačica Mi djece s kolodvora Zoo progovara o temama o kojima se s mladima mora razgovarati. „kad večer prijeđe u noć i tulum završi i nema više fejstajma i svi odu spavat osim mene jer ne mogu zaspat i trip me prolazi, tad se sjetim da sam skroz sam“
