Mliječni zubi

Zbirka priča Mliječni zubi rođene Zagrepčanke koja ponekad živi u Beogradu, Lane Bastašić sastoji se od 12 priča o odrastanju. Autorica je prošle godine dobila Europsku nagradu za književnost za roman Uhvati zeca.

Sve priče u zbirci za lajtmotiv imaju perspektivu djeteta koje svojim nevinim očima gleda odrasle (bilo roditelje, nastavnike, susjede…). „Tatu smo upoznali kroz njegovo odsustvo, oblikovali smo mu ruke prema kožnim rukavicama koje su ostale iza njega, njegove zube prema odrpanoj četkici koje se niko nije usudio ukloniti iz čaše u kupatilu, njegovu snagu prema namještaju oko nas: stolu i foteljama koje je sam sastavio. Postojalo je neko prazno mjesto koje je naša majka predano obožavala, mjesto koje bi samo tatine ruke i riječi ispravno popunile. Naša mala stopala i glupave šale nisu se uklapale u fine nabore i ćoškove njegove praznine.“ Iako je tema zbirke odrastanje čitatelj u njoj nikako ne treba tražiti priče o idealnim obiteljima i odnosima, već potpuno suprotno. Autorica nam priča brutalne i bolne priče u društvu koje je otrovano tugom, nesrećom, ovisnostima, incestom… Svaka pojedina priča započinje nevino, ali čitatelja onda odvodi u strah dostojan onoga koji proizvodi klaun Stephena Kinga. Ipak, neka Vas to ne obeshrabri. Čitajući ovu zbirku dobit ćete dokaz da je Bastašić jedna od vodećih prozaista u regiji i jačina njezinog djela nesumnjivo će ostaviti dubok utjecaj.

Drugi zakon termodinamike

Svojim drugim romanom Drugi zakon termodinamike hrvatski književnik Drago Glamuzina ponovno osvaja čitatelje pišući britko, životno i smiono, stoga ne čudi da su mu knjige prevedene na nekoliko svjetskih jezika i da je dobitnik brojnih književnih nagrada. Ovaj roman nema glavnog junaka, svi su podjednako važni i zastupljeni, a radnja je smještena u kuću Zorana Ferića gdje se okupilo društvo od nekoliko hrvatskih pisaca i urednika te, uz veliku dozu opijata, odluče da svatko ispriča neku priču koju još nikome nije rekao i koja je od velikog značenja za pojedinca. „Svi smo u četrdesetima i sve nas je život izlupao. Siguran sam da svatko od nas ima jednu krvavu priču za ispričat. To želim čut. Nešto autentično. (…) Bitno je da svi pričamo, i to tako da nam poslije, kad se rastrijeznimo, svima bude krivo što smo se u to upustili. A da nekima bude lakše, ništa što je ovdje rečeno ne smije izaći van. Nemoj da poslije vidim nešto od ovoga u nečijoj priči. I mora biti nešto što nas je odvalilo, promijenilo nam život, čega se sramimo ili bojimo.“

Svaki od prisutnih priča tada svoju istinu koja čitatelja zaprepasti, iznenadi i postavlja određena pitanja. Ako niti jedno drugo, onda barem ono: koju biste vi priču ispričali da se nađete u takvoj situaciji?